Pepeo Babilona

James S. A. Corey: PEPEO BABILONA

Ulomak iz romana | Prolog: Namono

Kamenje je palo prije tri mjeseca i Namono je na nebu ponovo mogla vidjeti komadić plavetnila. Udar kod Laghouata – prvi od tri udara koji su razorili svijet – bacio je toliko Sahare u zrak da Namono tjednima nije mogla vidjeti ni mjesec ni zvijezde. Čak se i crveno sunce s mukom probijalo kroz prljave oblake.
Pepeo i pijesak pljuštali su uokolo Abuje sve dok se nisu nakupili u nanosima, obojivši njezin grad u žućkastosivu, istu boju kao i nebo. Pomažući ekipama dobrovoljaca u raščišćavanju krša i saniranju ozlijeđenih, shvatila je da su žestoki kašalj i crna sluz koju je pljuvala izazvani udisanjem mrtvih.
Tri i pol tisuće kilometara prostiralo se između kratera gdje su nekada bili Laghouat i Abuja. Udarni val je raznio prozore i srušio zgrade. Dvije stotine mrtvih u gradu, javljeno je u vijestima, četiri tisuće ozlijeđenih. Bolnice su bile pretrpane. Ako niste neposredno ugroženi, molimo vas ostanite kod kuće.
Elektroenergetska mreža je brzo propala. Nije bilo sunca za solarne panele, a pijeskom zasićeni zrak prljao je vjetroelektrane brže nego što su ih uspijevali čistiti. Dok je fuzijski reaktor stigao iz tvornica u Kinshasi, polovica grada bila je petnaest dana u mraku. S obzirom na to da su kuće s hidroponicima, bolnice i državne zgrade imale prednost, i dalje je češće bilo nestašica nego što je opskrba strujom funkcionirala. Pristup mreži preko ručnih terminala bio je povremen i nepouzdan. Ponekad su bili odsječeni od svijeta danima u komadu. To se moglo očekivati, govorila je samoj sebi, kao da se išta od svega toga moglo predvidjeti.
A opet, nakon tri mjeseca, pojavila se rupa u ogromnom, prekrivenom nebu. Dok je crveno sunce klizilo prema zapadu, svjetla gradova na Mjesecu pojavila su se na istoku, dragulji na plavoj podlozi. Da, bila je ona nejasna, zaprljana, nepotpuna, ali je bila plava. Nono se koračajući tješila time.
Međunarodni okrug bio je tu odnedavno, povijesno gledano. Malo je građevina bilo starijih od stotinu godina. Sklonost prethodne generacije prema širokim prometnicama između uskih vijugavih ulica i zakrivljenih kvaziorganskih arhitektonskih formi obilježila je okolne četvrti. Stijena Zuma stajala je iznad svega toga kao stalni orijentir. Pepeo i prašina su mogli zaprljati kamen, ali ne i promijeniti ga. Nono je ovdje bila rođena. Tu je odrasla, i tu je dovela svoju malu obitelj po završetku svih avantura. Bio je to dom za njezinu lagodnu penziju.
Iskašljala je gorki smijeh, a onda samo nastavila kašljati.
Centar za pružanje pomoći bio je kombi parkiran na rubu javnog parka. Sa strane je imao trolisni simbol, logo farme hidroponika. Ne UN-a, čak ni glavne uprave. Nivoi birokracije bili su istanjeni pod pritiskom situacije. Znala je da bi trebala biti zahvalna. Do nekih mjesta ovakav kombi uopće nije dolazio.
Nataloženi pepeo i prašina napravili su film preko blagih padina bregova gdje se nekada nalazila trava. Tu i tamo, nazubljene pukotine i jaruge nalik na ogromne zmijske tragove pokazivale su gdje su se djeca svejedno pokušavala igrati, ali tamo se sada nitko nije klizao. Samo se formirao red. Zauzela je mjesto u njemu. Ostali koji su čekali s njom zurili su jednako prazno. Šok, iscrpljenost, glad. I žeđ.
U međunarodnoj oblasti bile su velike norveške i vijetnamske enklave, ali bez obzira na boju kože ili teksturu kose, pepeo i jad stvorili su jedno isto pleme od svih njih.
Bočna strana kombija kliznula je u stranu i otvorila se, a red se pomaknuo naprijed u iščekivanju. Obroci za sljedeći tjedan, koliko god oskudni bila. Nono osjeti da je malčice probada stid dok se primicala. Cijeli život je tu provela, a da joj niti jednom nije zatrebala osnovna pomoć. Ona se brinula o drugima, nije bila netko kome je trebala pomoć. No pomoć joj je sada itekako trebala.
Stigla je na početak. Već je viđala muškarca koji je dijelio pakete. Lice mu je bilo široko, smeđe i prošarano crnim pjegama. Upitao ju je za adresu i ona mu je rekla gdje živi. Nakon kratkog petljanja pružio joj je efikasno kao stroj bijeli plastični paket i ona ga je uzela. Bio je strašno lagan. Pogledao ju je u oči tek kada se nije odmaknula.
“Imam ženu”, reče Namono. “I kćer.”
Bljesak čistog bijesa oštar kao šamar ispunio mu je oči. “Ako uspiju natjerati zob da raste brže ili prizovu rižu niotkuda, onda ih pošalji k nama. U suprotnom, zadržavaš nas.”
Ona osjeti da joj suze ispunjavaju oči, peku ih.
“Jedan paket po domaćinstvu”, odbrusi muškarac. “Hajde sad.”
“Ali…”
“Odlazi!” poviče on, puckajući prstima pred njom. “Ima ljudi iza tebe.”
Ona uzmakne i začuje kako mrmlja nešto opsceno na njezin račun dok je odlazila. Suze joj nisu bile obilne. Jedva ih je bilo dovoljno da ih obriše. Samo što su je toliko pekle.

Tags: