Djeca propasti

Naravno, nije ga to ozbiljno smetalo. Mislili su tu na ljudske prijatelje i to mu nikad nije bila jača strana. No ipak ih je imao nekoliko i dobro se snalazio u radnim okruženjima gdje bi svi bili usmjereni na zajednički cilj. A po pitanju opuštanja, no, možda nije bio duša zabave, ali također nije nikog ometao u istoj. Nadalje, prema njegovom skromnom mišljenju nije bilo drugog živog čovjeka koji je više od njega uživao u šalama; problem je bio u tome što nitko drugi njegove šale nije smatrao smiješnima.
No, to što je bio općenito društveno neproblematičan, u kombinaciji s njegovom neporecivom stručnošću, učinilo ga je dijelom posade, nakon čega ga je nekakva kombinacija evaluacija i računalnih podrutina lansirala uz ljestvicu sve do čela Teraformiranja, tek jednu razinu ispod Sveukupnog Zapovjedništva – jer ako u timu već imate blago poremećenog genija, vjerojatno je bolje da drži kormilo nego da vesla. To su doslovno bile riječi psihologa koji ga je predložio za promaknuće i Senkovi, provalivši i u tu datoteku, ih je primio kao vrlo drag mu kompliment.
No sad im je bio potreban budan. Napeo se u tom nestvarnom oceanu, no krak nikad nije baš dosegao njegove prste i svi su njegovi ljubimci već odavno bili mrtvi na više od trideset svjetlosnih godina udaljenoj Zemlji.
Disra Senkovi otvorio je oči, svjestan da je njegov blaženi osmijeh iz sna prešao na njegovo lice na javi. Osjećao se osvježenim, spremnim započeti dan. Brz upit upućen brodskim sustavima potvrdio mu je da su stigli, da je dugo hladno putovanje došlo kraju, da je usporavanje završeno. Uspravio se u sjedeći položaj, protegnuo (više reda radi nego iz neke stvarne potrebe, no navikao se bio raditi svašta samo zato što ljudi to rade, kao podilaženje osjetljivim kolegama). Nije bio sam u svom odjeljku, ali također nije bio okružen užurbanom, budnom posadom. Njegova je izvedba imala publiku od samo jedne osobe: Yusufa Baltiela iz Sveukupnog Zapovjedništva.
“Šefe”, rekao je Senkovi. Uznemirio ga je nedostatak konteksta u kojem ga Baltiel promatra dok se budi. Senkovi je volio točno znati koji su uzroci, a koje posljedice i obično je bio dovoljno pametan da izbjegne iznenađenja. Ponovno je odaslao upit brodu i pronašao čitavo obilje podataka pod embargom, pod blokadom kroz koju nije mogao proći nitko osim samog Baltiela. Nije dobro.
“Trebam drugo mišljenje”, rekao mu je Baltiel.
“Da pogodim, planet nije gdje bi trebao biti?” Bila je to šala koja se protezala još od doba prvih egzosondi – ponekad bi podaci upućivali na postojanje Zemlji-nalik planeta, no pokazalo bi se da je to ustvari bio samo krivi dojam koji je pružio niz raznih faktora. Naravno, jedna je sonda već bila poslana ovamo, brža nego bi brod s posadom ikad mogao biti te je provjerila ima li planeta koji bi se dao teraformirati pa to i dojavila. Ne bi valjda čisto iz hira poslali misiju s ljudskom posadom? Senkovi se zaista nije htio morati okrenuti i vratiti kući.
“Planet je tu.” Senkovi je tek sad primijetio da je Baltiel neobično napet. Obično je uvijek imao potpunu kontrolu nad sobom, ali sad je gotovo pa vibrirao poput trznule strune. “Planet je tu”, ponovio je. “Ali imamo problem. Za sad ovo tajim od ostalih, ali preveliko je da bih sam donio odluku. Trebam da pogledaš.”
Pošto je na snazi bio embargo – što je Senkovi smatrao vrlo djetinjastim pristupom problemu – morali su fizički otići do Sveukupnog Zapovjedništva kako bi vidjeli to što je Baltiela toliko uznemirilo. Svi su ostali još uvijek spokojno spavali. Čemu onda ove špijunske igre? Gađao je sustav upitima kako bi vidio što može, a što ne može saznati jer mu računalo nije moglo reći što mu je točno nedostupno osim ako ne bi naletio na nešto takvo. Šetnja od jednog do drugog mjesta bila je, Senkovi je smatrao, nešto što je budućnost odavno trebala učiniti nepotrebnim i noge su mu se s mukom nosile s rotacijskom gravitacijom te je stoga kroz prstenasti modul s posadom teturajući pratio Baltiela koji je hodao tako glatko i žustro. S neugodom je shvatio da je Baltiel također blokirao prijenose od kuće, unatoč tome što bi bilo kakav Senkovijev vapaj upomoć do ušiju onih koji bi mu mogli pomoći stigao trideset godina prekasno. Nije bilo šanse da bi toliko dugo – ili ikako – mogao na odstojanju držati ubilački raspoloženog Baltiela.

Tags: Adrian TchaikovskyDjeca propastinastavakorionromansfulomakzfznanstvena fantastika