Fantastični planet
Stefan Wul: Fantastični planet
Ulomak iz romana | 1. poglavlje
U tišini, raag se približio prozorčiću koji je gledao na sobu prirode. Nasmiješen, promatrao je svoju kćer kako se igra.
Bila je to ljupka raagovska djevojčica krupnih crvenih očiju, uskog nosnog proreza, pokretnih usta i, s obje strane glatke lubanje, dva bubnjića, tako fina da su bili skoro prozirni.
Trčala je po travi, pravila kolute i kotrljala se sve do bazena uz radosne povike. Zatim bi se spustila pod vodu i prikupila dovoljno energije da poput rakete izroni do odskočne daske za koju bi se uhvatila vršcima prstiju.
Kad je treći put krenula istim putem, promašila je dasku i morala raširiti ručne membrane da bi se podigla do trave.
Načas je ostala stajati, smišljajući neku novu igru. Sitna za svojih sedam godina, bila je visoka samo tri metra.
Njen otac ušao je u dvoranu prirode i krenuo prema njoj. Uzeo ju je za ruku, još se smiješeći. Ona podigne glavu prema njemu.
“Obećao sam ti iznenađenje”, reče raag.
Jedan trenutak se nije micala a zatim, crvenih očiju koje su bljesnule od radosti, stegnula je očevu ruku sa svih dvadeset prstića i povikala:
“Susjedova ljudskica je dobila mlado!”
“Dobila ih je dva”, reče raag. “To je dosta rijetko. Odabrat ćemo ti ljepše. Odnosno, sama ćeš odabrati.”
Uzbuđeno je povukla oca za ruku.
“Brzo, tata, vodi me da ih vidim!”
“Prvo se obuci”, rekao je raag pokazujući na tuniku zaboravljenu na travi.
Užurbano, navukla je tanku haljinu i pojurila ispred svoga oca da stignu što prije. Jedno za drugim, prešli su zemlju koja ih je dijelila od susjedne nastambe.
“Brzo, tata”, govorila je mala raagica podižući se na noge kako bi pokušala dodirnuti uvodnik, jednostavnu blistavu ploču pričvršćenu na vrata.
“Premala si, ne uzrujavaj se”, reče raag dodirujući uvodnik rukom.
Na ploči se pojavilo susjedovo lice i reklo: “Ah, to si ti, Praw, vidim da si mi doveo Tiwu.”
“I to jako nestrpljivu!” nasmiješi se Praw svojim krupnim oralnim otvorom.
Vrata su se otvorila posjetiteljima. Susjed ih je čekao stojeći na ulasku u sobu prirode. Uljudno je presavio membrane i raširio ruke.
“Sreća te pratila, Praw.”
“Sreća te pratila, Faoz”, odvrati Tiwin otac.
Provukavši se kroz susjedove noge, malena je već trčala po travi. Otac ju je pozvao, napola uživajući, a napola ozbiljno.
“Tiwa! Nisi pozdravila.”
Tiwa je hitro svinula jednu membranu.
“Sreća…” reče. “Oh! Susjede Faoz, gdje su? Gdje su mali ljudskovi?”
Velikim crvenim okom, Faoz je namignuo Prawu.
“Ovuda”, reče prolazeći kroz prostoriju.
Prošli su nekoliko vrata i ušli u malo ljudište, u kojem se osjećao blagi životinjski zadah usprkos pomnoj čistoći.
Ležeći na jastuku, ljudskica je dojila svoja dva mladunčeta. Držala ih je stisnute uz sebe svinutim rukama, dok su oni pohlepno sisali.
Tiwa se sagnula da ih vidi izbliza.
“Oh!” reče. “Pa skoro da nemaju dlaka na glavi!”
“Za ljudskove kažemo kosa, ne dlaka”, ispravi je Praw. “Tek su se rodili, kosa će im već narasti.”
Zagledala se u dugu plavu kosu majke.
“Hoće li i oni imati zlatnu kosu kao njihova mama?”
“Sigurno”, reče Faoz, “i otac im je bio iz zlatne rase.”
“Rasni su?” začudio se Praw. “Znaš, Tiwa, susjed Faoz ti je spremio baš lijep poklon!”
“Ma nije to ništa, mene veseli da razveselim Tiwu! Kojeg hoćeš, Tiwa?”
Malena je pružila ruku.
“Smijem ih dodirnuti?”
“Pazi, majka bi mogla ugristi. Daj da ti ih ja pokažem.”
Faoz je razvio membranu i pogladio plavu kosu ljudskice. Ona je malo zarežala, iz dubine grla.
“Hajde, hajde”, umirivao ju je gospodar. “Budi dobra, Slatkice. Neću im nauditi. Odmah ću ti ih vratiti… Shvaćaš?”
Uzeo je blizance govoreći:
“Pametna je i privržena, ali uvijek su malo razdražljive kad imaju mlade. To je instinkt!”
Spustio je jedno mladunče u Tiwinu ispruženu ruku. Beba se izvila kao žabica, mašući sićušnim stisnutim šakama. Kap mlijeka curila joj je s razjapljenih, bezubih usta.
“Kako je slatko!” divila se Tiwa.
Molećivo, ljudskica se trljala o noge svom gospodaru i Tiwi, ponavljajući stalno “Beba! Beba!” raag ju je slobodnom rukom pogladio po glavi.
“Ma da, Slatkice, vratit ćemo ti ih, ma da, budi dobra!”
“Potpuno su isti”, reče Tiwa držeći bebu u svinutoj ruci. “Hoću ovoga. Mogu ga odmah odnijeti?”
Njen se otac pobunio. “Ne, još je premlad. Uzet ćeš ga za par dana, kad nauči hodati.”
Mala raagica djelovala je razočarano. Njene crvene oči su se zatamnile.
“Ali možeš ih doći vidjeti tu i tamo”, reče susjed uzimajući joj bebu.
“Da”, reče njen otac, “par dana brzo prođe. A osim toga, moraš mi dati vremena da kod kuće napravim ljudište.”
Tiwa je pokazala na jastuk na kojem je ljudskica okretala mlade u svim smjerovima da vidi jesu li ih raagovi povrijedili.
“I u ljudištu će imati ovakav jastuk?”
“Naravno.”
“I ovakvu hranilicu?”
“Ma da!”
Poskočila je na mjestu, plješćući pazusnim membranama. Zapjevala je:
“Ljudić! Ljudić!”
A onda, ozbiljnije:
“To mi je najdraža životinja!”
Dvojica raagova se nasmiješe.
“A zašto?”
“Jer može govoriti, a može čak i plivati ako ih naučiš.”
“Da, ali dosta loše… Pa, dobro! Sad ćemo ostaviti susjeda na miru.”
Okrenuo se prema Faozu šireći membrane.
“Hvala ti, Faoz. Sreća te pratila!”
“Sreća”, reče Faoz ispraćajući ih. “Nemojte mi zahvaljivati, nije to ništa.”
Pogladio je Tiwinu glatku glavu.
“Sreća, malena. Vidimo se uskoro!”
“Sreća te pratila, susjede Faoz.”
Prešla je zemljište poskakujući od sreće, slijedeći svoga oca. Bila je sretna: za nekoliko dana, mali ljudići će znati hodati i moći će uzeti svoga.
Istina je da na velikom planetu Ygam, jedan dan traje koliko četrdeset i pet dana na malom planetu zvanom Zemlja, vrlo dalekom svijetu s kojeg su ljudskovi potekli.