Flota noževa
Gareth L. Powell: Flota noževa | tinjajući rat, knjiga 2
Ulomak iz romana | Uvod: Sal Konstanz
“Samo što nisam došla do vrha.”
Penjala sam se od zore. Pustinjski mi je vjetar tankim prstima stalno potezao plašt. Nosila sam šal preko usta i nosa kako ne bih udisala uskovitlani pijesak i pepeo, a preko očiju tamne zaštitne naočale kako bih zaštitila oči od bljeska.
“Znam.” Glas Kuje Nevaljalke čula sam u usatku u desnom uhu. “Pratim vaš položaj i stanje organizma.” Zvučala je nestrpljivo ali nisam imala daha za odgovor. Hramovi Visočja uzdizali su se na impozantnoj ravnoj gori visoko ponad pustoši i do njih se moglo isključivo stepenicama urezanim u litice boje hrđe.
“Još uvijek smatram da bi bilo brže da sam vas spustila na vrh”, rekla je.
“Znaš da je zabranjeno.” Stepenice su bile uglačane do sjaja zbog tisućljeća djelovanja vjetra i pijeska i bezbroj nogu – ljudskih i drugih. Pluća i bedra gorjela su mi od uspona. Riječi sam izbacivala između teških udaha i izdaha. “Uostalom, nije u tome poanta. Uspon stepenicama dio je iskustva.”
Sve u svemu, do vrha mi je trebalo oko tri sata. Kampirala sam bila u podnožju i krenula se uspinjati čim se ukazalo prvo svjetlo zore, odlučna doći do vrha prije nego podnevna žega učini uspon samo još težim.
“Ako vi tako kažete.”
Hramovi Visočja bile su neke od najstarijih tuđinskih ruševina poznatih čovječanstvu. Bili su neprocjenjivo duhovno i arheološko blago – ali nisam se uspela kako bih bacila pogled na par raspadnutih zidova od pješčara. Skinula sam ranac s leđa i spustila ga pored stopala. Spram pretpotopnih kulisa koje su ruševine pružale moji su se problemi doimali ništavnima, moje brige sitničavima. Čučnula sam pored ranca i izvadila iz njega crnu ružu duge stapke. Svilene su joj latice zatreperile na vjetru.
“Par koraka lijevo”, rekla mi je Kuja Nevaljalka. Iako je trenutno bila u ležernoj orbiti oko planeta, četrdeset tisuća kilometara iznad pustinje, senzorima je mogla razlučiti detalje površine do u mikron.
Promijenila sam položaj. “Ovdje?” Pogledala sam tlo između stopala. Prije petnaest godina, kad je tek izbio Otočki rat, narednica Greta Nowak poginula je braneći vrh ovih kamenih stepenica. “Sigurna si?” Taktička računala koja su nadzirala bitku zabilježila su njen točan položaj u trenutku smrti – ali sad, desetljeće i pol kasnije to je mjesto bilo neoznačeno, nije bilo čak ni mrlje na vjetrom išibanoj stijeni.
“Jesam.”
“Okej onda.”
Iz džepa sam izvukla antikni srebrni okvir s fotografijom Georgea Walkera, bivšeg brodskog liječnika Kuje Nevaljalke. Poginuo je dok smo pokušavali spasiti posadu izvidničkog broda. Zaboravila sam bila narediti procjenu rizika koji predstavlja lokalna fauna i on je za to platio svojim životom.
Protrljala sam staklo rukavom, obrisavši tako prašinu i mrlje od prstiju. Okvir je bio od punog srebra i nadala sam se dovoljno težak da ga snažni vjetar ne otpuše s ovog mjesta. Fotografija je bila napravljena u bolnici Kuje Nevaljalke tijekom Otočkog rata, prije nego je brod dao ostavku i objavio da služi isključivo Spasiteljskoj Kući. Na fotografiji je George nosio jarki narančasti kombinezon mornaričkog liječnika. Doimao se mlađim nego sam ga pamtila. Kosa mu nije bila potpuno sijeda, lice je imalo manje bora. A opet, taj je osmijeh bio nezamjenjiv. Kleknula sam i naslonila okvir na prahu nalik crveni kamen najbližeg zida, postavila ga tako da svakog jutra prvi zraci jutarnjeg sunca osvijetle Georgeovo lice. Prešla sam vrškom prsta preko stakla, preko linije njegova obraza. Suhi mi je vjetar potezao rub plašta. Na zapadnom se nebu još uvijek moglo vidjeti tri od pet mjeseca ovog planeta, poput promatrača koji ne žele otići.
“Žao mi je, George.” Ništa mi drugo nije palo na pamet. Podigla sam ružu do pokrivenih usana pa ju položila pred okvir, otežavši stapku kamenom veličine šake. Nisam ništa imala za reći Greti Nowak. Nisam ju poznavala. Pala je ovdje i njeno je povraćeno ali ne i od obitelji preuzeto tijelo bilo iskorišteno za donaciju organa i matičnih stanica. Iako su joj srce i pluća bili prepuni šrapnela, njeni bubrezi, jetra i slezena spasili su živote troje njenih ranjenih suboraca. U međuvremenu su njene matične stanice bile poslane u mornaričku ustanovu tucet svjetlosnih godina udaljenu gdje su, godinu dana kasnije, bile iskorištene za uzgoj organskih procesora – mozgova – za čopor od šest ratnih brodova klase Carnivore. Kuja Nevaljalka i njenih šestero braće i sestara bili su tih šest brodova.
Ruža je bila Nevaljalkin način obilježavanja spomena, baš kao što je fotografija bila moj način oproštaja od Georgea.
* * *
Kako se podne približavalo tako sam se ja zavukla u sjene hrama i legla tamo naslonivši glavu na ruke. Kamen poda mnom bio je tvrd i neudoban a vjetar je s njega uklonio sav pijesak. Nisam se nikako mogla udobno namjestiti dok sam promatrala kako vreli zrak treperi nad rubom platoa.
“I što sad?” Kuja Nevaljalka zvučala je kao da joj je dosadno. “Stepenicama natrag dolje?”
“Prvo moram pričekati da se temperatura spusti.”
“A kad će to biti?”
“Za par sati.”
“Sigurni ste da ne želite da dođem po vas?”
Nasmiješila sam se iza šala. “Sigurna sam, hvala ti.” Obje smo znale da se ruševine nalaze usred kupole zone zabrane leta. I da budem iskrena uživala sam u samoći. Nakon onog što smo proživjeli u Galeriji svima nam je bilo na redu malo odmora od dužnosti.
Ustvari, to je bila i poanta ovog putovanja.
Nakon bitke stavili su nas u karantenu i držali nas tamo sve dok liječnici nisu bili sigurni da ni ne znajući nosimo u sebi neku tuđinsku kugu. Čak je i Nevaljalka bila podvrgnuta nečem što je zvala “pregledom od pramca do krme”. Zatim su nas starješine Kuće, sigurne da ne predstavljamo prijetnju, podvrgnule detaljnom brifingu. Naša svjedočanstva i brodski zapis događaja bili su pregledani do u slovo i broj, od prvotnog poziva upomoć s Geest van Amsterdam do pojave Mramorne Armade od milijun brodova i mojeg nevoljkog atentata na admirala Kongolomeracije na mostu njegova broda.
Tijekom svoje povijesti Spasiteljska je Kuća bila apolitička organizacija, posvećena samo očuvanju života i spašavanju svemirskih putnika u nevolji. Stoga nije bilo iznenađenje kad su starješine Kuće bile ne baš oduševljene što se odjednom nalaze usred najvećeg vojnog i političkog kaosa još od Otočkog rata.
Tjedne smo proveli pod unakrsnim ispitivanjem, sistematskim pregledima i svim testovima koje možete zamisliti. Kuja Nevaljalka izašla je iz tog dalekog mauzoleja na čelu tuđinske armade brojnije od združenih snaga svih vlada ljudske Generalnosti – i starješine su bile pod povećim vanjskim pritiskom da otkriju koliko bi utjecaja Nevaljalka i njena posada mogli imati na buduće aktivnosti i namjere te iste armade.
Odgovorili smo im na sva pitanja najbolje što smo mogli. A kad je Nevaljalka napokon izjavila da odlazi, bili su dovoljno pametni da joj se ne usprotive.
Teške krstarice klase Carnivore bile su svojeglave zvijeri a ova je nedavno bila izdana – i prisiljena ubiti – svoj najbliži rod.
Ponekad je bilo lako zaboraviti da u srcu tog broda čuči ljudski um. Sto sedamdeset i dva metra duga i s izmještajem od deset tisuća tona, bila je impresivno stvorenje uvjetovano za borbu. Ali iza svih projektila i torpednih cijevi i senzora nalazilo se nešto sve više i više sposobno za prave osjećaje. Iako je tri četvrtine njenih misli proistjecalo iz umjetnih procesora, nije bilo tog silicija koji bi u potpunosti sakrio oluju tuge i krivnje koja se sad kovitlala u tom kloniranom korteksu.
Ubila je svoju sestru. Bilo je to u samoobrani ali to nije nimalo olakšavalo njeno stanje.
A ja?
Ja sam naredila smrt nekog ljudskog bića. Učinila sam to kako bih poštedjela posadu bitke u kojoj nikad ne bismo pobijedili ali i dalje mi se to činilo umorstvom.
I ona i ja smo se trebale pomiriti s onim što smo učinile i oprostiti se s palim suborcima.
Starješine Kuće su nam odobrile dopust, iako vrlo nevoljko. A da budem iskrena, zaslužile smo ga.
Dok sam tako ležala u sjeni uništenog zida zurila sam u nebo i razmišljala o Georgeu, o ratu i o ljudima bez kojih smo ostali. O tome kako život samo slaže jad na nas baš kao što međuzvjezdana prašina svojom ledenom baražom rezbari asteroide.
* * *
Tags: drugi dioFlota noževaknjiga 2orionPowellromansfsvemirska operaTinjajući ratvojnički sfznanstvena fantastika