Flota noževa
Što je čast?
Zapovijedajući medicinskom fregatom tijekom rata imala sam priliku razgovarati s mnogim vojnicima – i muškarcima i ženama. Neki su bili smrtno ranjeni. Slijepi, stežući čeljust od boli, čvrsto bi me držali za ruku i pitali me jesu li se ponijeli časno. Činilo se da čast izjednačavaju s hrabrošću; da je biti ranjen dok činiš nešto časno značilo suočiti se s neprijateljem bez straha, biti nešto više od samo topovskog mesa – da su se ponašali na takav način da bi obitelji mogle pronaći utjehu u njihovom ponašanju, znajući da su se navodili vrijednostima za koje su se borili.
Ali meni je čast uvijek značila nešto drugo. Nešto plemenitije i osobnije. Moja je praprabaka definirala čast kad je u osnivačku povelju Kuće zapisala: “Hrabrost je odabrati oprostiti čak i kad svaki djelić tebe žudi za osvetom.”
Za mene je čast bila imati tu hrabrost i imati snagu učiniti pravu stvar čak i ako idem protiv vlastitih interesa. Što je značilo da se zapovjednici Konglomeracije nisu ponijeli časno tijekom Bitke za Pelapatarn. Suočeni s izborom između gubitka rata i uništenja drevnog, nezamjenjivog svijeta prepunog milijardi inteligentnih oblika života oni su odabrali ovo drugo. Odabrali su krivi put jer je to odgovaralo njihovim kratkoročnim potrebama. Ali ta su stabla tamo rasla bezbroj tisućljeća, rasla i venula, svako stablo bilo je živo dulje nego većina ljudskih civilizacija. Uništenje tih stabla bilo je čin oskvrnuća. Bilo je genocid i čin stravične kratkovidnosti. I što se mene ticalo, svi su oni krivi, od generala koji su izdali naredbu do zapovjednika flote Konglomeracije koji ju je prenio kapetanima brodova koji su izvršili tu strahotu. Sve sam u tom zapovjednom lancu držala odgovornima, od kapetanice Deal sve do pojedinih, anonimnih brodova njene napadačke skupine. Da su imali i trunku časti položili bi vlastite živote prije nego bi sudjelovali u takvom divljaštvu.
Bila sam u sustavu kad je počinjen taj zločin ali mojoj je fregati bilo naređeno zadržati položaj s ostalim brodovima za podršku, u orbiti većeg od dva Pelapatarnova mjeseca. Mogli smo samo užasnuto promatrati prizore – svijet u plamenu i smrt na nezamislivoj skali.
Pridružila sam se mornarici Vanjskih nakon smrti roditelja. Učinila sam to jer sam htjela pobjeći iz sjene moje obitelji a naročito sjene moje praprabake. Ali nakon Pelapatarna znala sam da više ne mogu služiti organizaciji posvećenoj nasilju, ma koliko pravedno ili opravdano – ili časno – to nasilje bilo. Stoga sam dala ostavku. Predala sam medicinsku fregatu mom prvom časniku i poslala prijavu Spasiteljskoj Kući.
A kad sam na prsa zakačila šesnaestokraku žutu zvijezdu i pročitala moto “Život Iznad Svega” bila sam sigurna da sam pronašla mjesto gdje ću služiti do kraja života časno – ona čast koja proistječe iz suosjećanja i oprosta umjesto okrutnosti i žurbe.
* * *
Probudila sam se dva sata kasnije, ukočena od ležanja na tvrdoj površini, iznenađena što sam toliko odspavala. Uspon me očito izmorio više nego sam mislila.
“Dobrodošli natrag.” Glas Kuje Nevaljalke ispunio me neočekivanom boli. Zašto sam bila tu, ispružena na pustinjskoj stijeni stotinu svjetlosnih godina od mjesta na kojem sam rođena? Stotinu svjetlosnih godina od grobova mojih roditelja i tko zna koliko od zaleđenog leša jedinog muškarca kojeg sam ikad voljela.
“Kako ste spavali?” pitala je.
Protrljala sam oči i uspravila se na lakte. Vjetar je još uvijek bio topao ali nije više bio vreo kao iz pećnice.
“Koliko se moglo očekivati.” Sjela sam. Nešto mi je kliknulo u križima i suzbila sam stenjanje.
“Zašto me nisi probudila?”
“Mislila sam da će vam dobro doći odmor.”
Trepnula sam, iznenađena. “To je neobično uviđavno od tebe. Da ne znam rekla bih da si zrelija.”
Spremila sam stvari u ranac i zaputila se natrag prema stepenicama. Dok sam im prilazila ugledala sam malu skupinu turista kako se uspinje na plato na magarcima. Jahali su po najvećoj vrućini i svi su bili crvenih lica i zadihani pod šeširima širokih oboda. Kad su me ugledali nasmiješili su mi se kako se kolege planirani smiješe jedni drugima na vrhu planine. Dok su sjahivali ja sam izmijenila par riječi s njima u prolazu o vrućini, strmoj stazi i nedostatku ograde.
Jedan od muškaraca me pitao: “Jeste li vi iz Kuće?” Imao je guste brkove i vojničko držanje. Pogledala sam svoju široku odjeću i pitala se kako je znao. A onda sam se sjetila značke kojom sam vezala plašt oko vrata: reljefni prikaz u bronci šesnaestokrake zvijezde Spasiteljske Kuće. Prešla sam preko njega prstima.
“Da.”
“Vidjeli smo vaš brod u orbiti.” Pokazao je palcem prema neumoljivom pustinjskom nebu a ja sam morala suzbiti poriv da pogledam u tom smjeru.
“Da”, rekla sam, “ona je sa mnom.”
Kimnuo je, očito razumijevajući složenu vezu koju sam imala s napadačkom teškom krstaricom koju sam zvala kako domom tako i sestrom.
“Carnivore, je li tako?”
“Razvojačen.”
“I mislio sam.” Kucnuo se po prsima nalik bačvi. “Osamnaest sam godina proveo u mornarici Konglomeracije. Bio sam u ratu, u akcijama oko Charlotteina svijeta.”
Doimao se tako ponosnim, zadovoljnim samim sobom da si nisam mogla pomoći i rekla sam: “Ja sam bila kod Pelapatarna.”
Na trenutak je nestalo nešto njegove nabusitosti.
“Borili ste se kod Pelapatarna?”
“Zapovijedala sam medicinskom fregatom.”
“Zaista?” Nagnuo se naprijed, sasvim jasno impresioniram unatoč želji da ne bude. “Je li bilo užasno kako kažu? Bitka, jel.”
“Još gore.” Nisam imala želje objasniti. Neke se stvari ne daju staviti u riječi a poraz Vanjskih kod Pelapatarna bio je strahota kakvu nisam mogla izraziti. Srećom, činilo se da on to sasvim dobro razumije. Gledali smo jedno drugo kroz prašinu u zraku, na trenutak izgubljeni u vlastitim ratnim iskustvima.
Ostatak je njegove skupine otišao dalje, prema ruševinama hrama. Muškarac s brkovima mi se silom nasmiješio.
“No, kapetanice, bilo je zadovoljstvo upoznati vas.” Salutirao je. “I lijepo je vidjeti da neki brodovi još uvijek imaju ljudsku posadu.”
Uzvratila sam salutiranje, osjećajući se pomalo smiješno. Jedva sam čekala započeti spust niz stepenice. Osjećala sam se ljepljivom i trebala sam tuš i hladno piće. Ali ta me njegova zadnja izjava zbunila.
“Ljudsku posadu?” Svi su brodovi imali ljudsku posadu osim… “Mislite na Mramornu Armadu?”
Njegov se osmijeh urušio u mrštenje. Hračnuo je u prašinu.
“Jebena invazija, ako mene pitate.”
“Zaista?” Bilo je očito da nema pojma kakvu sam ulogu imala u buđenju Flote iz njena tisućljetnog sna. “Ne čini mi se da je Armada napravila išta neprijateljski nastrojeno.” Koliko sam ja znala Armada se samo postavila na rub sustava Camrose te je trenutno pregovarala sa starješinama Kuće o najboljem načinu za ispunjavanje svoje misije: sprečavanja još jednog sukoba na razini Otočkog rata. To sam i rekla ali mog se novog prijatelja nije dalo lako umiriti.
“Što mi ustvari znamo o njima”, ustrajao je, rumen i znojan, “osim da su nadživjeli rasu koja ih je izgradila i da sad nama nude pomoć?”
Konglomeracija je oduvijek bila introspektivna i sumnjičava spram drugih vrsta. Bio je to stav koji me, kao bivšu članicu Vanjskih oduvijek užasno iritirao.
“Ne čine mi se neprijateljskima”, rekla sam.
Zavrtio je glavom, razočaran mojom naivnošću. Zatim je nabio palcem o svoja prsa.
“E pa ja im ne vjerujem”, rekao je, “a ni vi ne biste trebali.”