Kuzančeva igra

Vojnici na Trgu Trilussa pustili su me da prođem bez kontrole. U svojim svijetloplavim keramičkim oklopima i kacigama, uz spuštene VR-vizire s laserskim ciljnicima, tankim dugačkim antenama i teškim ručnim naoružanjem izgledali su poput ljuskara koji se kreću prema naprijed.

Kada sam skrenula u ulicu Garibaldi, vidjela sam da su na pola puta postavljeni obruči žilet žice. Jedan časnik podigne ruku i zaustavi me. Imao je tridesetak godina i bio je srednje visine; uz kratko podšišanu bradu i sa smeđim uvojcima ispod svijetloplave beretke baš je izgledao dobro. Iz voki-tokija u prsnom džepu njegove maskirne neprobojne pancirke verglao je neki uzbuđeni glas.

“Kamo ste krenuli, signorina?”, zapita me. Po dijalektu se moglo reći da je sa sjevera, kao i većina njih. Iz Bolonje ili možda Modene.

“Ja stanujem tamo gore – na desnoj strani, preko puta samostana del Sette Dolori.”

“U tom slučaju biste trebali spakirati kofere. Bolje da potegnete preko rijeke. Ovdje se pojavljuje sve više likova koji prema tako mladoj djevojci kao što ste vi baš i nemaju milosti”.

“Ima ih i s druge strane.”

Sarkastično se nasmijao.

“Po tom pitanju ste u pravu. Ali ovo ovdje nije više sigurna zona. Krećete se na vlastitu odgovornost, i to neka vam bude jasno”.

Povuče neku polugu pa se među obručima bodljikave žice stvori rupa za prolaz. Pogurala sam svoj Lektrik kroz prolaz. Obruči su mi sezali do visine grudi, a na udaljenosti od jednog pedlja – onako opremljeni bodljama oštrim poput britvi – izgledali su krajnje opasno. Potom se prepreka iza mene zatvori.

U tom trenu se gore na Giamcolu jedna za drugom začuju tri eksplozije; pa onda i četvrta, da bi ponovno izbilo pakleno zavijanje soničnih dvocijevki. Stala sam kao ukopana. Znoj mi se u slapovima slijevao niz rebra. A to nije bilo uslijed vrućine koja je mjesecima visjela nad gradom poput zagušljivog prašnog jastuka; bilo je to zbog straha. Osjetila sam kako mi se utroba uvija u čvor, a koljena kao da će me izdati.

“Bježite odavde, signorina! Niz ulicu!”, povikao je časnik iza mene.

Nisam bila u stanju raspoznati nikakvu neposrednu opasnost. Svako malo se iznad borova pojavljivao helikopter sa svojim blještavim propelerima. Buka motora, poput zveketavog zvuka kiše metaka, popraćena piskavim kriještanjem i podzvučnom tutnjavom sonarnih cijevi tresla mi je svaku koščicu u tijelu, a činilo se da će mi se lubanja raspući. A onda je nestao. Brijeg osta zavijen u dim, kao da su ga ćelava stabla na njegovom vrhu uspjela zadržati.

“Sklonite se, signorina, sklonite se!”

Okrenula sam se. Što hoće ovaj lik?! Glas iz njegovog prednjeg džepa usplahireno je kriještao. Mlatarao je rukama.

“U zaklon!”

Prislonila sam svoj Lektrik uz ogradu sačinjenu od stalaka za tegle s cvijećem iz kojih su se nježno ružičasti rododendroni već svijali prema tlu i potražila zaklon u ulazu u neku bivšu gostionicu. Na ulazna vrata bile su pribijene daske.

Odjednom se začuje konjski topot pa sam iznenađeno podigla pogled. Iz smjera gradskih vrata Porta Pancrazia u punom je naletu niz obronak galopirao konj bez jahača. Bio je to tegleći konj svijetlosmeđe boje, imao je širom otvorene oči i ispruženi rep. Griva mu je vijorila kad je, obeznanjen od buke, projurio pored mene u smjeru barikada. Htio ih je preskočiti, ali je u zadnji čas, uplašivši se vojnika koji su stajali s obje strane ulice, počeo oklijevati. Sve su iskre frcale dok je proklizavao na pločnik odnosno betonski otok usred mekog asfalta, pa se – ne mogavši zakočiti – prednjim nogama vrtoglavo zabio u žicu obruča. Kako je samo njištao! Nisam znala da su konji u stanju proizvoditi takve zvukove. Bio je to dugotrajan, vrištavo prodorni jauk kao kad se čovjeka podvrgne najjačim mukama.

Vojnici koji su htjeli priskočiti u pomoć u potpunom šoku su samo ostali stajati pred kopitima koja su se ritala. Uspaničena se životinja sve beznadnije i beznadnije zaplitala u žicu. Oštrice britve sve su se dublje zabadale u tijelo, a krv se razlijevala po pločniku. Časnik izda naredbu i izvuče svoj pištolj. Sagnuvši se, približi se životinji i uperi lasersku zraku u njenu širom otvorenu gubicu. Između ušiju joj sada krene izbijati bijelo-crveni vodoskok, a na dlaci na leđima stvoriše se tamne mrlje. Životinja zanijemi, činilo se kao da će u nevjerici zatresti glavom, ali onda joj se donja čeljust objesi dok se prednjim nogama još trzala na bodljikavoj žici. Odjednom zavonja na spaljenu dlaku i izgoreno meso. Oči konja izgledale su kao oguljena tvrdo kuhana jaja.

Morala sam odvratiti pogled i potresena sam sjela na jednu od plastičnih stolica što su nekoć bile bijele, ali koje su – trunući među stalcima s presahlim teglama za cvijeće, sada požutjele i posivjele od prašine i nagrizajućeg zraka.

Na tabli koja je nekoć bila zelena, ali sada je izbjedjela, pozlaćenim slovima stajao je natpis Royal Pub. Renata i Marko su ponekad ovamo zalazili kad bi me znali posjetiti. I CarlAntonio, mutant, “mladić sa svojom mudrom naprtnjačom”, kako su ga od milja običavali zvati studenti. Za ostale su sijamski blizanci bili “Čudovište od Cattenoma”. I dok bi Antonio sjedio okrenut, tupo buljeći na ulicu, njegova naprtnjača Carl bi čavrljao s nama. CarlAntonio bili su ono najsimpatičnije što nam je tamno srce Europe ostavilo u nasljeđe.

Royal Pub prošle je jeseni zatvoren i nikada više nije otvorio svoja vrata.

Stajala sam tamo i izbjegavala pogledati u smjeru mrtvog konja. Ulica Garibaldi još uvijek je bila mrtva. Nekolicina ljudi gledala je kroz prozor. Prije ih je bilo na stotine; znatiželjnici su se sjatili oko strvine poput muha, tako da su vojnici morali uložiti poprilični napor da ih drže na odstojanju. Pa kamo su otišli svi ti ljudi? Uvečer jedva da se mogao

vidjeti pokoji osvijetljeni prozor. I to ne zato što su se ljudi samo bojali snajperista. Ljudi su se u međuvremenu iselili. Trastevere je bio gotovo isto tako pust kao i prije tisuću godina: na obali Tibera živjela je još samo nekolicina ribara i pastira.

* * *

Tags: filozofski sfJeschkeromansfulomakznanstvena fantastika