Kuzančeva igra

Ponijela sam svoj Lektrik uza stube prema ulaznim vratima kuće. Na stubištu uobičajeni kaos: razbijeni i svinuti limeni poštanski sandučići; neki od njih dupkom puni prospektima i kvartovskim glasilima. Pod prekriven naslagom elektronskih konfeta, posvuda Dot-Čipovi, VidDiskovi, i omotnice koje je netko razrerao ne bi li izvukao kakvu gotovinu.

Nikakve poruke od majke. Da li je baka još živa? Zašto još uvijek majka nema IKom pa da ju čovjek može nazvati? Zbog čega ne pošalje mejl na Institut, kad sam je već toliko puta preklinjala da to učini? To je jedina pouzdana komunikacija u ovakvim vremena. Ali njoj je draže živjeti u prošlom stoljeću. Paziti kada će doći poštar. Treba ti vremeplov da s njom ostaneš u kontaktu. Da li je i prije bila takva? Vjerojatno ju je otac doživljavao staromodnom. Ne znam. On je bio upoznat sa svime što je trenutno bilo u modi. To mu je bio posao. Ah, otac.

U stubištu sam priključila Lektrik na uređaj za punjenje, pričvrstila ga lancem i umetnula u utor čip od 100 eura. Lampica akumulatora zasvijetlila je zeleno, što je bilo umirujuće: znači, ima struje.

“To ste vi, signorina Ligrina?”

“Ja sam, Stavrose.”

Stavros se pojavio iz sjene i naslonio svoj Uzi u kut. Gromada od čovjeka. Bio je bos, na sebi je imao samo plavo-bijele bermude jer to su bile boje njegove domovine. Na jednoj nogavici je pisalo HELLAS, a na drugoj PATRIA. Sivim ručnikom si obriše debeli vrat i glavu obraslu kratkim dlačicama u vojničkom stilu.

“Zar se ne bi dalo ovdje malko počistiti?”, zapitala sam ga.

Ogledao se oko sebe i odavao dojam da kaos u veži vidi prvi puta. Njegovo stakleno oko odluta unaokolo, kao da ovaj prizor nereda mora prvo skenirati da bi ga uopće i mogao percipirati. Protrlja si laserom opustošena prsa. Izgledala su kao rastaljeni otočići puni grmlja – blijedoružičaste nakupine usred bare, iz kojih raste siva i crna dlaka – bolno sjećanje na morsku bitku za Ikariju.

“Čemu?”, promrmlja otegnutim glasom. “Ovdje više nitko ne stanuje.”

“A ja sam nitko?”

“Scusi, signorina.” Njegovo neoštećeno tamnoplavo oko se nasmiješi. Uzme me za ruku i očinski potapša po ramenima. Grozno je zaudarao na češnjak i znoj. Katkad, kad je bio pod gasom, njegova jezična proteza bi se počela samostalno kretati; skliznula bi mu uz sam rub usana poput znatiželjnog daždevnjaka boje mesa, načičkanog tisućama svjetlucavih nanosenzora, istražujući Stavrosove obraze i čekinjastu bradu. U turskom zatvoru sigurno bi mu bili iščupali jezik. “Imaste dio…“[1] tutnjalo je iz tranzistora u njegovoj sobi. Bio mi je drag; osjećala sam se sigurna kada je on bio u kući.

* * *

Voda je bila smeđa i vonjala je na ustajalost. Kada sam izašla iz kade, začula sam glasnu buku motora nekog teškog stroja na ulici. Provirila sam kroz zavjesu. Vozilo s dizalicom je pokušavalo odstraniti konjsku lešinu s barikade, ali crijeva su se do te mjere bila zaptljala u obruče bodljikave žice da ih više nije bilo moguće odvojiti od nje. Moralo ih se razdvajati i rezati. Izmet i tjelesne tekućine izlijevale su se na pločnik. Želudac mi se skvrčio u malu tvrdu loptu, u pesnicu koja je udarala prema gore. Otrčala sam natrag u kupaonicu, odigla mokru kosu s lica pa sam – držeći je skupljenu na vratu – povratila u WC-školjku. “Anigho to stoma“[2], pjevao je Mikis Theodorakis u sav glas; Stavrosov patriotski frend.

“Oh, bože, zar su Grci u četiri tisuće godina imali samo jednog kompozitora? Glatko bismo im bili mogli dati nekih trideset-četrdeset.

* * *

Pred jutro je Trastevere bio u plamenu, tamo na Trgu Bernandino da Feltre. Trebalo je dobrih sat vremena da stignu vatrogasci, jer je prvo s ulica valjalo ukloniti barikade što su ih stanovnici postavili kako bi se zaštitili.

* * *

Kada sam se popodne vratila s fakulteta, Ulica del Fori Imperiali je bila zatvorena, baš kao i Cavour i Trg del Colosseo. Ne od strane policije ili vojske – nadaleko i naširoko nije se mogla vidjeti niti jedna uniforma – nego od strane pristalica Pretorijanaca. Konvoj je kretao prema Trgu Venezia: kamioni natovareni elektronskom holooptičkom opremom, u pratnji vozača odjevenih u crnu kožu, koji su vozili Harleyje bez prigušivača. Obrijane, šarenim bojama istetovirane glave i debeli vratovi, krupne face obojane kredom pa ispresijecane crnim prugama prolazile su mi ravno ispred očiju. Tjelohranitelji.

Na okrugloj platformi bio je postavljen neki bizarni kavez, nalik na otpadno leglo iz kojeg su vijorile vrpce u šarenim nacionalnim bojama. U kavezu se nalazila mlada tamnoputa žena u lancima – krhka djevojka ravne crne kose, podšišane u stilu egipatske bob frizure. Bila je naga, a kroz nosnicu joj je bio probušen piercing u obliku srebrnog prstena. Tresla je glavom i ponosno odizala bradu. Pokušavala je ustati, trzajući se, ali pokret vozila bi je bacao nazad među jastuke.

Pretorijanci su se spremali na jedan od svojih holo-šoua. Čitavo prijepodne su se s Trga Venezia mogli čuli odlomci iz glazbenih uradaka. Wagnera, pretpostavljam. Mora da se radilo o kopiji “umjetnički kontroverzne” produkcije “Prstena” Sigurda Wagnera i Lutz-Lokija von Steina, gdje se navodno na otvorenoj pozornici kastrira divlja svinja.

Morala sam voziti zaobilaznicom prema jugu – preko ceste Amba Aradam i Termi di Caracalla i najzad sam izašla kod Ulice Aventino. Bilo je rano poslijepodne. Nebo je bilo oblačno od prašnjavog smoga u kojem se već tjednima gnijezdilo sunce difuznog sjaja. Sunce kao da se približilo i tri puta povećalo. Sišla sam s Lektrika, prislonila ga na rukohvat mosta Palatino i pogledala prema dolje na isušeno korito rijeke. Iz zidova nasipa zijevala su usta zaboravljenih kanala iz kojih su kapali smrdljivi sekreti što se stvrdnjavaju u lokve organske smole – tisućljetne žile u tijelu jednog grada koji je izmakao kartografiji kanalizacijskog sustava.

Čak su i najdublja mjesta riječnog korita bila spržena u raspucanu žabokrečinu. Psi i mačke koji bi se usudili ispod svodova mosta San Fabricio na otoku Tibertino i ispod mosta Rotto dati u potragu za vodom nisu imali gotovo nikakve šanse protiv štakora, a postajali bi i žrtvama gavranova koji su na osušenim platanama uzduž promenade Pierloni nadgledati svoj teritorij. Jame i udubine između kamenja prekrivenog ptičjim drekom bile su pune lubanja i ostataka kostura malih sisavaca – uglavnom kućnih ljubimaca koje su vlasnici ostavili kada su se iseljavali.

Oko mene tišina. Usred grada nije se čuo ikakav zvuk.

Niti jedno jedino vozilo nije prolazilo cestama duž riječne obale. Bestragom su nestali, lijepi automobili čarobnih imena: Alfa Romeo, Lamborghini, Jaguar i Mercedes-Benz, Porsche, Fiat Lux, Chevrolet i Bugatti. Prije bi tutnjali ovim cestama, ali sada njihova imena zvuče kao nazivi neke otmjene, davno izumrle vrste. Izvori na kojima su se napajali i dobivali snagu sada su zapečačeni. Goriva je još bilo jedino za vozila javnog prijevoza i za vojsku – ili za grupe kao što su Pretorijanci, koji su s vojskom održavali dobre odnose.

Ni daška vjetra nije bilo. Platane uduž riječne aleje odbacile su sasušeno lišće. Činilo mi se kao da zadržavaju dah. Odjednom iza sebe začujem neki tihi cvilež. Okrenula sam se i ugledala psa ubojicu.

Tags: filozofski sfJeschkeromansfulomakznanstvena fantastika