Kuzančeva igra

“Pomozi mi!”, kriještao je. Linija života na svodu lubanje bila mu je gotovo zatvorena. Samo je jedan majušni komadić, ne širi od širine prsta, svjetlucao tamnocrveno, a njegova kratka tamnosmeđa dlaka već je gubila boju. Na donjoj čeljusti i na ušima vidjela se ona tipična sablasna plavobijela nadoleće smrti. S vilice mu je kapala svjetloljubičasta slina. Ljepljiva dlaka vonjala je na mokri izmet, a njegovo ubrzano disanje na unutarnjo truljenje. Odbacivanje implaniranog grkljanja je započelo.

“Pomozi mi”, cvilio je, repa podvijenog između stražnjih nogu.

“Ne mogu ti pomoći. Idi k svome gospodaru”, grubo sam mu odvratila.

Odigao je glavu i promuklo lajao. Da li je to bilo nemoćno kašljanje? Tužno smijanje?

Od gladi i iscrpljenosti jedva da se i držao na nogama. Jezik mu je visio iz gubice. Njegove krvave oči žalosno su me gledale. Maknula sam pogled. Te genetski modificirane životinje su me smarale. Sigurno je ubijao ljude. Za to su i bile napravljene. Laboratorijski produkti. Inteligentne ubojice. Bio je pas, ali nosio je u sebi mali komadić ljudskog bića koji su mu ugradili. Kada bi te životinje postale beskorisne, dokrajčilo bi ih se plinom ili injekcijom. No bile su prepredene i neke bi pravovremeno zbrisale. Ali to im nije pomagalo jer su imale ugrađeni sat koji je pokazivao datum kada im istječe rok. Smrt je započinjala iznutra.

Pročeprkala sam po košari na upravljaču i pronašla pločicu čokolade koja je već omekšala. Stavila sam mu je na pod kako bi došla u kontakt s njegovom slinom, jer čovjek nikada ne zna kakve su im sve viruse prilagođavali ne bi li kontrolirali njihov životni vijek. Njušio je pločicu i oblizao je svojim gotovo prozirnim jezikom, a onda ju je proždrljivo progutao.

“Hvala”, prosoptao je; tanki sloj krvi curio mu je iz kutova labrnja. Bilo je jasno: uskoro će stići gavranovi. Odjednom se na istoku, iznad centra grada začuje zaglušujuća gromovita grmljavina, a erupcija šarenog laserskog svjetla se uzdigne u nebo; treperila je u izmaglici kao da je sunce sada konačno dostiglo zemlju i stupilo u interakciju s atmosferom. Vatrene kaskade su se prelijevale prema dolje pa se ponovno uzdizale poput baklji iz korone. A iznad su se čuli vrištavi urlici i hihot Valkira koje su – zaogrnute u lepršave haljine žarkih boja i sjena – na svojim konjima u divljem galopu jurile kroz nebo. Heiaha! Heiaha! Hojotoho! Hojotoho! Heiaha! Izmaglica iznad riječnog korita pretvorila se u vrtložni kriještavi inferno od bijelog i sivog i odjednom se sjate na stotine galebova. Začas se tamo stvore i gavranovi – desetci njih; poletjeli su s platana lepetajući krilima kako bi zajedničkom akcijom obranili svoj teritorij. Istom brzinom kojom se pojavila, sablast od ptica ponovno nestane. Par bijelih pera lepršalo je prema dolje.

* * *

Nebo iznad grada poprimilo je čelično plavu boju. Laseri boje mjedi bljeskali su kroz omaglicu; između sivocrnih grafitnih stijena lijeno se vukla kričavo narančasta rijeka lave prema istoku.

Preplavljene tekućim srebrom, nadimale su se mahovinasto zelene kupole ispod kojih su se skupljali sjenoviti konjanici u brončanim oklopima. Snažni konji visine ramena od dvadeset metara. Frktanje koje se glasno odbijalo od pročelja kuća, kao da čovjek stoji između životinja, stenjanje i škripa opreme od kože, zveckanje oružja. Teške kacige urešene kravljim rogovima ili krilima škanjaca – zatvoreni viziri. Dan je signal i lov je već krenuo dalje. Pakleno glasna muzika uzdizala se pa spuštala, pa opet uzdizala. Hojotho! Hojotho! Heiaha! Heiaha!

Mrzila sam ove fašiste, no jedno im se mora priznati: uvijek su znali napraviti spektakl. Odabirući određene, posebno patetične operne scene koje bi ušminkavali do perverzije, stvarali su si pozadinu za njihov razmetljiv način života. Njihova je predstava, kao i uvijek, bila upečatljiva i tehnički savršena, ali u svojoj mitskoj pompoznosti neljudska i katkad ogavna.

Sjetila sam se jedne večeri protekle jeseni, kada sam s Berndom, svojim prijateljem završila na izvedbi Aide koju je na pozornicu postavio ozloglašeni Condottiere Sergio osobno. Sjeverni dio Trga Navona pretvorio je u gradska vrata Tebe – velika kamena lica monumentalnih statua, ozbiljna i dostojanstvena, koje još nisu oštetili koptski i islamski ikonoklasti niti pješčane oluje iz Libijske pustinje. Dok su se s Nila navlačili sve gušći i gušći oblaci magle, a danje svjetlo blijedilo, kolosalne statue sve su jače dolazile do izražaja, a među njima je – uz elektronski reproduciran zvuk fanfara – navirala pobjednička povorka. Radames na čelu, u pratnji svojih časnika u apsurdno raskošnim odorama; straga robovi koji su vukli bogati plijen – zlato i slonovaču.

Na galeriji, odjeven sav u zlato i ispod baldahina od paunovog perja, usred svećenika i dostojanstvenika: el re – sa štapom zavinutim na vrhu i bičem kao znamenom vladavine, okrunjen sunčanim diskom među rogovima Hatora, okružen svojim tjelohraniteljima – Ozirisovim ratnicima ptičjih glava, s metalno svjetlucavim perjem oko vrata i čeličnoplavim kljunovima. Uz njega Set u grimiznoj halji, bog nasilja i silovanja. “Trema, vil schiava.”[3]

 Lice vladara pojavilo se u krupnom planu, optički napuhano do veličine četverokatnice. “Salvator della patria“[4] urlao je on dok su mu se u očnim dupljama otvarali prozori kao na ekranu – kao da su mu izbušili četverokutne rupe. Straga crnilo, onda odjednom tamna koža, koža robova, do te mjere povećana, da se vidjela svaka pora, svaka dlačica, svaki grašak znoja pa onda – poput munje – udarci bičem što fijuču. Pukotine na koži, krvave perle se pojave. Odozgora zafijuče još jedan udarac. Perle su prskale. “Nulla te negate sara in tal”[5], silovito se orilo iz njega kao da su mu bila amputirana usta. “Io giuro per la corona mia, pei sacri Numi.”[6] Zvuk njegovog, tisuću puta pojačanog glasa odzvanjao je prema dolje k mostu Ponte Parione, a sigurno se mogao čuti sve do Tiburtina i Salaria dok se jeka odbijala nazad o Kapitolij i Aventin. “Salvator della patria”.

Kada su nage hramske plesačice kralju i svećenicima ponudile blago poraženih, na ekranu se odjednom nametne ogromna projekcija: sam Condottiere, kako svoj uzdignuti ud gura u usta crnoj robinji u lancima. Snimka je išla uživo. Gledatelji su zadržavali dah; samo malobrojni, zgroženi prizorom, su odvraćali pogled. Neki nisu mogli sakriti koliko su se uzbudili pa su rukom čeprkali po džepu. Nekoliko djevojaka našminkih bijelom bojom ushićeno se deralo, pipkajući svoja kožna odijela dok je pobjednička povorka nastavljala dalje.

“Odgrizi mu kurac!”, zaderala sam se. Ne, nisam se zaderala. Bila sam kuš, kao i svi drugi – pristajala sam na to, na tu gnjusnu provokaciju, tu travestiju od felacije, to besramno ponižavanje žene. “Tu prostrata nella polvere.”[7] Pristala sam na to, zbog straha od genski modificiranih Rotvajlera koji su, nestrpljivo režeći, potezali svoje lance jer su njušili ushićenje gledatelja. Ali su pse zadržavali nacereni tjelohranitelji koji su pomno motrili publiku i točno kontrolirali da li se negdje diže otpor. “Smrt, smrt”, soptale su životinje promuklo, a njihovi šavovi života svježe su im svjetlucali na glavama.

“Hajde, Bernd, idemo”, rekla sam mu. “Daj da se maknemo odavde.”

Nije me čuo.

“Hajde više”, preklinjala sam.

Da, bilo je glasno, ali on je fasciniran buljio u Condottierea kako doživljava orgazam te pobjednički podiže ruke. I dok si je ud uvlačio nazad u kožnu uniformu, djevojka se ispovraćala na pozornici. Sivožuta sluz slijevala joj se niz bradu. Činilo se da će pobjednička povorka trajati u nedogled.

Te svinje! Ali to je bilo tipično za njih: rajcali su publiku laserskom tehnikom specijalnih efekata i zaglušujućim tonom, išli su do krajnje granice – pa još jedak korak preko nje, kako bi testirali da li se negdje diže na otpor. Ako bi se to dogodilo, udarali bi – snažno i nemilosrdno – pustili bi svoje strašne pse s povodaca i provodili čisti teror.

Navečer se oglasio IKom na mojem reveru.

“Da, Luigi?”

“Poziv za tebe, Domenica.”

“Tko je?”

“Keller, Bernd. Da prihvatim poziv?”

“Ne!”

Ponovno zazvrči.

“Incommunicado smo, Luigi!”, naredila sam.

“Ako tako kažeš, Domenica.”

Cvrčanje prestane.

“Ne želim ga više vidjeti!” zaderala sam se u svoj odraz u ogledalu.

“Napaljuje se dok ološ od fašističke svinje na javnoj pozornici ponižava ženu, tako da ju upotrebljava kao… kao pisoar”!

Te sam večeri osjetila koliko mi je postao stran. Ili mi je oduvijek bio stran, samo što ja to nisam primijećivala?

* * *

Pretorijanci su tada već bili pravi vladari grada. Gdjegod bi se pojavili, nije bilo niti jedne uniforme na vidiku, kako policije, tako niti vojske, a također niti one Europskih snaga. Vladali su ulicom, tutnjali na svojim teškim motorima duž Novog apijskog puta ili po cesti Corso d’Italia, bezobzirno tjerajući ostatak prometa ustranu. Nitko nije intervernirao, nitko se nije usuđivao usprotiviti im se. Čak su i Europske snage zazirale od kavge s njima. Govorkalo se i da časnici s njima sklapaju poslove: gorivo, oružje, lasere, high-tech-elektroniku, u zamjenu za prljave aktivnosti protiv navodnih Morosa u regiji Mezzogiorno, na putu Gaeta-Termoli, koji je imao isto tako male šanse da bude sačuvan kao i prijašnji put Salerno-Brindisi.

Ili na obali, na desetke Afrikanaca, Grka ili Albanaca, Hrvata ili Crnogoraca pokušavalo je po noći ilegalno ući u zemlju na mafijaškim gliserima. Bilo je i časnika koji nisu imali ništa protiv da zajašu pokoju dugonogu ljepoticu iz Senegala ili neku s kršćansko-etiopskog teritorija nad kojim je bivši Sudan imao mandat; bile su u lancima i moglo im se pucati u glavu ako bi se časnicima tako prohtjelo ili bili u raspoloženju koje vlada u časničkim klubovima; nitko tu ne bi postavljao ikakva pitanja.

Kakvu li su samo ovaj put svinjariju smislili kako bi ljudima priuštili zabavu? Hoće li nekome izvaditi drob? Nekog ilegalnog imigranta s Balkana ili iz Afrike kojeg su njihovi psi uhvatili, ali ne i ubili ugurati u oklop i spržiti mikrovalovima, pa ga kasnije guliti s ljušture kao kuhanog jastoga? Naježila sam se.

Smijeh Valkira je zanijemio, sjaj na nebu se ugasio. Pljunula sam preko gelendera u isušeno riječno korito i okrenula se. Pas je nestao.

Pogurala sam svoj Lektrik preko mosta, pokrenula motor i vozila duž Anguilare i Sanzia prema kući. Jednosmjerna ulica. Vozila sam u suprotom smjeru. Ali tko je više mario za tako nešto?

* * *

Te sam noći sanjala psa. Ležao je u isušenom riječnom koritu. Njegova dlaka boje pijeska bila je prljava. Jedan gavran je zabio kandže u njegovu glavu i natezao njegove tamne labrnje.

“Pomozi mi”, reče gavran.

Pas me promatrao iz praznih očnih duplji i smiješkao.

[1] dvoje nas je; prim. prev.

[2] otvaram usta; prim. prev.

[3] boj me se, robe; prim. prev.

[4] spasitelj domovine; prim. prev.

[5] ništa ti neće biti uskraćeno ovoga; prim. prev.

[6] kunem ti se svojom krunom i svetim bogovima; prim. prev.

[7] ti ležiš ničice u prašini; prim. prev.