Nemezine igre
Filip se okrenuo. Miral i Josie su oslobodili spremnike od paleta i privezali jednog za skelu. Bliještanje svjetala jenjalo je kad su vozila za podršku prošla kraj njih u pomutnji i metežu. Vjerojatno su išla prema oružanom sukobu u oružarnici. I Filip bi tu vidio najveću prijetnju, da nije znao ono što oni nisu.
“Šefiću”, rekao je Andrew, slabašnim i uznemirenim glasom. “Ovdje postaje gusto”.
“No preoccupes“, rekao je Filip. “Ge gut.“
Jedno od dvoje stražara stavilo mu je ruku na rame. “Želiš da odem i to sredim?” upitala ga je. Da ih odem spasiti?
Filip je podigao šaku i nježno mahnuo naprijed nazad. Ne. Ukočila se kad je shvatila što joj govori, a on je na tren pomislio da će iskazati neposluh. Bio bi to njezin izbor. Da se sada pobuni kaznila bi samu sebe. Josie je gurnuo posljednju kantu na mjesto, pričvrstio spone. Aaman i njegovi ljudi namjestili su zadnji potporanj na mjesto.
Jedna minuta, dvadeset sekundi.
“Šefiću!” vrisnuo je Andrew.
“Žao mi je, Andrew”, rekao je Filip. Nakon trenutka mrtvačke tišine potekle su prostote i uvrede. Filip je promijenio frekvenciju. Na kanalu hitnih službi vojnog brodogradilišta manje su galamili. Ženski glas na odrješitom, smirenom njemačkom davao je zapovijedi gotovo dosadnom učinkovitošću nekog naviknutog na krize, a glasovi koji su joj uzvraćali preuzeli su njezin profesionalizam. Filip je pokazao prema skeli. Chuchu i Andrew su bili mrtvi. Pa i ako nisu bili mrtvi, bili su otpisani. Filip se povukao na svoj položaj na skeli, namjestio remenje oko pasa, ispod prepona i preko prsa, a onda položio glavu na debelu podstavu.
Pedeset sedam sekundi.
“Niban“, rekao je.
Ništa se nije dogodilo.
Vratio je radio frekvenciju na zaštićeni kanal. Andre je sada plakao. Jadikovao.
“Niban! Andale!” viknuo je Filip.
Skela za evakuaciju se pod njim ulegla, a on je odjednom dobio težinu. Četiri kemijske rakete pod jakim potiskom osvijetlile su tlo ispod njega, razbacale prazne palete i prevrnule Miralov napušteni utovarivač na leđa. Ubrzanje je Filipu tjeralo krv u noge, pa mu se vidno polje suzilo. Zvukovi radija slabjeli su, udaljavali se, dok je njegova svijest treperila, zastajkivala. Odijelo mu je stegnulo bedra kao da ih je stisnuo div, tjerajući mu krv iz njih prema gore. Svijest mu se vratila sasvim malo.
Ispod, krater je bio duguljast prašnjav mjehur na mjesečevu licu. U njemu su se micala svjetla. Tornjevi na rubu kratera bili su se zamračili, ali su sada, dok su se sustavi pokušavali ponovno pokrenuti, treperili. Kalistina brodogradilišta teturala su poput pijanca, ili nekog tko je dobio udarac u glavu.
Brojač koji je odbrojavao vrijeme spustio se na dvije sekunde, pa na jednu.
Na nuli, došao je drugi udar. Filip nije vidio kad je stijena udarila. Kao i ona zrna od volframa, bila je prebrza za običan ljudski vid, ali vidio je kad je oblak prašine skočio kao da ga je netko prepao, a onda golem udarni val, koji se tako snažno rascvao da je bio vidljiv čak i u jedva postojećoj atmosferi.
“Zakopčajte se”, rekao je Filip, premda nije bilo potrebe. Svi na skeli već su bili zakopčani. U gušćoj atmosferi, to bi za sve njih bila smrt. Ovdje je bilo malo gore od jake oluje. Aaman je zastenjao.
“Problem?” upitao je Filip.
“Pinché rock mi je probio nogu”, rekao je Aaman. “Boli.”
Josie je odgovorila. “Gratia sa ti nije probila kurac, coyo.”
“Ne žalim se”, rekao je Aaman. “Ne žalim.”
Rakete skele su se potrošile; otpala je gravitacija od ubrzanja. Ispod njih je u brodogradilišta stigla smrt. Više nije bilo svjetala. Nisu gorjele čak ni vatre. Filip je skrenuo pogled na sjajnu mrlju od zvijezda, galaktički disk koji ih je sve obasjavao. Jedno od tih svjetala nije bila zvijezda, nego Peelin ispusni mlaz, koja je dolazila pokupiti svoju ćudljivu posadu. Po sve osim Chuchua. Osim Andrewa. Filip se pitao zašto se zbog gubitka dvoje ljudi pod svojim zapovjedništvom ne osjeća loše. Bilo mu je to prvo zapovjedništvo. Dokaz da je u stanju voditi pravu misiju, s pravim ulozima i proći kroz nju čist.
Nije namjeravao ništa reći. Možda i nije. Možda je to što mu je prošlo preko usana bio samo uzdah. Miral se nasmijao.
“Ne seri, Filipiću”, rekao mu je stariji čovjek. A onda, časak poslije: “Feliz cumpleaños, sabez?“
Filip Inaros podigao je ruke u znak zahvalnosti. Bio mu je petnaesti rođendan.