NOS4A2

“Tvoj mali, Josiah”, rekao joj je Charlie Manx, glasa grubog i oštrog. “Ima mjesta za njega u Božićnoj Zemlji, mjesta uz svu ostalu djecu. Mogao bih mu pružiti nov život. Mogao bih mu dati baš lijep novi osmijeh. Baš lijepe nove zube.”
Čuti kako izgovara ime njenog sina bilo je gore nego što je Manx drži za zapešće i što su joj stopala zalivena krvlju. (Čistom krvlju, rekla si je, čistom). Čuti kako taj osuđeni ubojica i zlostavljač djece spominje njenog sina stvaralo joj je mučninu, pravu mučninu, kao da je u staklenom zrcalu koje juri u nebesa, ispod kojeg svijet žustro nestaje.
“Pusti me”, šapnula je.
“U Božićnoj Zemlji ima mjesta za Josiaha Johna Thorntona, a za tebe u Kući Sna”, rekao je Charlie Manx. “Plinska Maska zna točno što će s tobom. Dat će ti cimetova plina i naučiti te kako da ga voliš. Ne mogu te povesti s nama u Božićnu Zemlju. Ma mogao bih, ali Plinska je Maska bolji odabir. Plinska je Maska milost.”
“Upomoć”, vrisnula je Ellen, ali nije to bio vrisak, tek šapat. “Upomoć.” Nije mogla naći glas.
“Vidio sam Josiaha na Groblju Onog Što Bi Moglo Biti. Josiah bi se trebao provozati u Utvari. Vječno bi bio sretan u Božićnoj Zemlji. Svijet mu tamo ne može nauditi jer Zemlja nije dio svijeta. Ona je u mojoj glavi. Svi su oni na sigurnom u mojoj glavi. Znaš, sanjam ju. Božićnu Zemlju. Sanjam je, ali hodam i hodam i nikako da izađem iz tunela. Čujem djecu kako pjevaju, ali ne mogu im prići. Čujem kako me dozivaju, ali tunelu nema kraja. Trebam Utvaru. Trebam svoju pilu.”
Jezik mu je kliznuo iz usta, smeđ i ljigav, i ovlažio je njime usne pa je pustio.
“Upomoć”, šapnula je. “Upomoć. Upomoć. Upomoć.” Morala je ponoviti još koji put prije nego je postalo dovoljno glasno da je netko čuje. A onda je jurila kroz vrata u hodnik, trčala u mekim cipelama i vrištala najglasnije što je mogla. Za njom su ostajali jarko crveni tragovi.
Deset minuta kasnije dva su zatvorska stražara u interventnoj opremi privezala Manxa za krevet, za slučaj da otvori oči i pokuša ustati. No liječnik koji se naposljetku pojavio i pregledao ga naložio im je da ga odvežu.
“Tip je u komi od 2001. Treba ga okretati četiri puta na dan da ne razvije dekubituse. Čak i da nije saboz, preslab je da ikamo ode. Nakon sedam godina mišićne atrofije sumnjam da bi mogao sam i sjesti.”
Ellen je sve to slušala s dovratka – ako Manx ponovno otvori oči, namjeravala je prva napustiti prostoriju – no kad je liječnik rekao to što je rekao prišla mu je krutim korakom i zadigla rukav kako bi mu pokazale modrice koje joj je Manx ostavio na desnom zapešću.
“Ovo vam izgleda kao nešto što bi mi napravio tip koji je preslab sjesti? Mislila sam da će im iščupati ruku iz ramena.” Stopala su je boljela gotovo koliko i zapešće. Strgnula je bila sa sebe krvlju natopljene hulahupke i oprala noge vrelom vodom i antibiotskim sapunom dok skoro s njih nije zgulila kožu. Sad je nosila tenisice jer je cipele bila bacila u smeđe. Čak i da ih se dalo oprati, nije bila sigurna da bi ih ikad više obula.
Liječnik, mladi Indijac imena Patel, uputio joj je pogled pun isprike pa se sagnuo i uperio upaljenu svjetiljku u Manxove oči. Zjenice mu se nisu stisnule. Patel je mahao svjetiljkom, ali Manxove su oči ostale usredotočene na nešto tik onkraj Patelova lijevog uha. Liječnik je pljesnuo rukama tik pred Manxovim nosom. Manx nije ni trepnuo. Patel je nježno sklopio Manxu oči i proučio ispis EKG-a.
“Nalazi nisu nimalo drugačiji od tucet prethodnih”, rekao je Patel. “Pacijent je devetka na Glasgow skali, a aktivnost alfa valova sukladna je teškoj komi. Sestro, mislim da je samo pričao u snu. Događa se čak i ovakvim sabozima.”
“Imao je otvorene oči”, rekla je. “Gledao je ravno u mene. Znao mi je ime. Znao je kako mi se zove sin.”
Patel je rekao: “Jeste li ikad razgovarali s drugim sestrama u njegovoj blizini? Tko zna što je sve mogao podsvjesno pokupiti. Možda ste nekoj sestri rekli, ‘Hej, sin mi je upravo pobijedio u natjecanju u sricanju’. Manx je to onda čuo pa izbacio iz sebe usred sna.”
Kimnula je, ali je u sebi mislila, Znao je Josiahovo srednje ime, nešto što je bila sigurna da nikad nije spomenula nikom u bolnici. U Božićnoj Zemlji ima mjesta za Josiaha Johna Thorntona, rekao joj je bio Charlie Manx, a za tebe u Kući Sna.
“Nisam mu stigla dati krv”, rekla je. “Anemičan je već par tjedana. Pokupio je infekciju urinarnog trakta preko katetera. Idem po novu vrećicu.”
“Ne treba, ja ću donijeti krv za starog šišmiša. Gledajte. Malo ste se prestrašili. Zaboravite sad na to. Odite doma. Koliko vam je ostalo do kraja smjene, sat vremena? Odite doma. I ostanite doma sutra. Čeka vas možda kupovina u zadnji čas? Obavite ju. Prestanite razmišljati o ovome i opustite se. Božić je, sestro Thornton”, rekao je liječnik i namignuo joj. “Zar ne znate da je ovo najljepše doba godine?”