Pepeo Babilona

Stavila je paket pod ruku čim su joj se oči dovoljno oporavile da može gledati, pognula glavu i krenula kući. Nije se smjela zadržavati. Bilo je drugih očajnijih ili manje etičnih od nje koji su čekali na ćoškovima i u ulazima kako bi ugrabili priliku da od neopreznih ukradu hranu i filtere za vodu. Ako ne bude hodala odlučno, možda će greškom u njoj vidjeti žrtvu. Nekoliko sljedećih ulica, njezin se izgladnjeli i iscrpljeni um zabavljao fantazijama o odbijanju lopova. Kao da joj je katarza nasilja nekako mogla donijeti mir.
Kada je krenula iz njihovog stana, obećala je Ani da će svratiti do Starog Gina na putu do kuće i uvjeriti se da će starac otići do kombija za raspodjelu pomoći. No kada je došla do ugla, nastavila je ravno. Umor joj je već isisavao srž iz kostiju, a mogućnost da pridržava starca i vraća se s njim kroz red bila je za nju previše teška. Reći će da je zaboravila. I bit će to gotovo istina.
Na zavoju koji je vodio od široke avenije u stambenu slijepu ulicu gdje je bio njezin dom, shvatila je da su se fantazije o nasilju u njezinoj glavi promijenile. Više nije zamišljala da mlati lopove sve dok ne kažu kako im je žao i ne zamole je za oproštaj, već da udara pjegavog muškarca koji je dijelio pomoć. Ako uspiju natjerati zob da raste brže. Što je to uopće trebalo značiti? Je li to bila njegova šala na račun toga da bi njihova tijela upotrijebio kao gnojivo? Zar se usudio prijetiti njezinoj obitelji? Kvragu, što si je umislio?
Ne, reče glas u njezinoj glavi, jasno kao da je Anna bila tu da izgovori riječi. Ne, on je bio ljut zato što je želio dati više pomoći, a nije mogao. Spoznaja da sve što možeš dati nije dovoljno samo po sebi je teret. To je sve. Oprosti mu.
Namono je znala da bi trebala, ali nije to učinila.
Kuća im je bila mala. Pet-šest prostorija zbijenih kao kada dijete stiska pregršt vlažnog pijeska u ruci. Ništa nije bilo do kraja poravnano; nijedan ćošak nije bio savršeno pravi ugao. Zato je njihov dom izgledao kao nešto prirodno – pećina ili jama – prije nego kao nešto izgrađeno. Zastala je prije nego što će otvoriti vrata, u pokušaju da razbistri misli. Sunce na zalasku spustilo se iza stijene Zuma, a pijesak i dim u zraku vidjeli su se tamo gdje su se široke zrake svjetla pružale kraj nje. Izgledalo je to kao da Stijena ima aureolu. A na sve tamnijem nebu, svijetla točkica. Venera. Večeras možda bude i zvijezda. Ona se uhvati za tu pomisao kao za čamac za spašavanje na moru. Možda bude zvijezda.
Unutra, kuća je bila čista. Tepisi su bili istreseni, podovi od opeke pometeni. Zrak je mirisao na jorgovan zahvaljujući malom osvježivaču prostorija koji im je donio jedan Anin župljanin. Namono obriše posljednje ostatke suza. Mogla se praviti da su joj se oči zacrvenjele samo zbog vanjskog zraka. Čak i ako joj ne povjeruju, moći će se praviti da je tako. “Halo?”, vikne ona. “Ima li koga?”
Nami ciknu iz zadnje spavaće sobe i bosonoga zatapka po ciglenom podu jureći prema vratima. Njezina mala djevojčica više i nije bila toliko mala. Sada je dosezala do Noninog pazuha. Ili Aninog ramena. Nestala je blaga djetinja zaobljenost i počela se uobličavati nezgrapna ljepota puberteta, kao u ždrebice. Koža jedva da joj je bila svjetlija od Nonine, a kosa joj je bila gusta i kovrčava, ali djevojčica je imala ruski osmijeh.
“Vratila si se!”
“Naravno da jesam”, reče Nono.
“Što smo dobili?”
Namono uzme bijeli paket s porcijom i tutne ga kćeri u ruke. Sa suučesničkim osmijehom, ona se nagne bliže. “Hajde ti lijepo pogledaj, pa mi dođi reći.”
Nami joj uzvrati osmijehom i odskakuta u kuhinju kao da su reciklatori za vodu i brzo uzgojena zob fantastičan poklon. Oduševljenje djevojčice je bilo ogromno i dijelom iskreno. Drugi dio se sastojao od želje da svojim majkama pokaže kako je ona dobro, kako ne moraju brinuti zbog nje. Toliko njihove snage – snage svih njih – poticalo je iz truda da zaštite jedni druge. Nije znala je li sve zbog toga bolje ili gore.
U spavaćoj sobi Anna je ležala na jastucima. Debela Tolstojeva knjiga ležala je kraj nje, hrbata ispresavijanog od čestog iščitavanja. Rat i mir. Ten joj je bio sivkast od umora. Nono obazrivo sjedne kraj nje, spustivši ruku na ogoljenu kožu desnog bedra svoje žene tik iznad mjesta na kojem joj je koljeno bilo smrvljeno.
Koža joj više nije bila tako vruća na dodir, niti zategnuta kao na bubnju. To su sigurno bili dobri znaci.
“Nebo je danas bilo plavo”, reče Nono. “Večeras možda bude i zvijezda.”

Tags: AmazonExpanseJames S. A. CoreynastavakorionPepeo BabilonaProstranstvoromansftvulomakzfznanstvena fantastika