Pepeo Babilona

“Anna se osmjehne svojim ruskim osmijehom, i to je bio jedan od gena koje je njezina žena također dala Nami. “To je onda dobro. Poboljšanje.”
“Bog sveti zna da ima mjesta za to”, reče Namono, zažalivši zbog obeshrabrenosti u vlastitom glasu još dok je govorila. Pokuša to ublažiti uzevši Annu za ruku. “I ti danas izgledaš bolje.”
“Danas nisam imala temperaturu”, reče Anna.
“Uopće?”
“Pa, samo malo.”
“Puno gostiju?” upita ona, trudeći se da joj ton ostane lak. Poslije Annine ozljede, njezini župljani su se toliko uzrujali, da su donosili obilježja i ponude podrške toliko da se Anna nije mogla odmarati. Namono je udarila šakom o stol i sve ih otjerala. Anna je to mahom dopuštala, mislila je ona, zato što je tako sprečavala da se njezina pastva odriče zaliha bez kojih se ne može.
“Navratio je Amiri”, reče Anna.
“Ma nije valjda? I što je to htio moj rođak?”
“Sutra se okupljamo za molitvu. Samo desetak ljudi. Nami je pomogla da se prednja prostorija očisti za to. Znam da sam trebala prvo tebe pitati, ali…”
Ana kimne prema svojoj napuhanoj, natečenoj nozi kao da je njezina nesposobnost da stoji za propovjedaonicom nešto najgore što joj se ikada dogodilo. A možda i je.
“Ako si dovoljno snažna”, reče Namono.
“Oprosti.”
“Opraštam ti. Ponovo. Uvijek.”
“Ti si dobra prema meni, Nono.” Onda, tiho tako da Nami ne može čuti: “Dok si bila vani, oglasila se uzbuna.”
Namono osjeti da joj se srce stišće. “Gdje će udariti?”
“Neće. Pogodili su ga. Ali…”
Tišina je bila nedvosmislena. No bio je još jedan. Još jedan meteor bačen niz gravitacijski bunar prema krhkim ostacima Zemlje.
“Nisam kazala Nami”, reče Anna, kao da je zaštita njihovog djeteta od straha još jedan grijeh koji zahtjeva oprost.
“U redu je”, reče Namono. “Ja ću ako će trebati.”
“Kako je Gino?”
Zaboravila sam, zapne negdje u pozadini Namonina grla, ali nije mogla izgovoriti laž. Sebi, možda, ali Anine bistre oči su to branile. “Sad ću otići tamo.”
“Važno je”, reče Anna.
“Znam. Samo sam toliko umorna…”
“Zato i jest važno”, Anna reče. “Kad nastupi kriza, prirodno je da se svi udružimo. Tada je lako. Tek ako se stvari razvuku, moramo se potruditi. Moramo se uvjeriti u to da svi vide kako smo zajedno u ovome.”
Osim ako ne dođe novi meteor i mornarica ga ne uhvati na vrijeme. Osim ako se hidroponici ne sruše pod pritiskom i svi ne počnu gladovati. Osim ako uređaji za recikliranje vode ne otkažu. Osim ako se ne dogodi tisuću različitih stvari, među kojima svaka znači smrt.
No čak ni to ne bi bio neuspjeh za Anu. Ne sve dok se ponašaju dobro i ljubazno jedni prema drugima. Dok pomažu jedni drugima da nježno budu odneseni u grob, Anna će osjećati da slijedi svoj poziv.
Možda je i bila u pravu.
“Naravno”, reče Namono. “Samo sam htjela prvo vama donijeti zalihe.”
Nami utrči trenutak kasnije, s po jednim filterom za vodu u svakoj ruci. “Pogledajte! Još jedan slavni tjedan ispijanja očišćene zapišane i prljave kišnice!” reče s osmijehom, a Namono pomisli po tisućiti put kako je njihova kćer mogla biti savršeni destilat svojih majki.
Ostatak paketa sastojao se od instant zobene kaše spremne za kuhanje, paketića nečeg na čemu je pisalo na kineskom i hinduu da je riječ o piletini Stroganoff, i pregršti pilula. Vitamini za sve njih. Analgetici za Annu. Bilo je tu svega.
Namono je sjedila sa svojom ženom i držala je za ruku sve dok Anini kapci nisu počeli padati, a obrazi joj poprimili mekoću koja je govorila o nastupajućem snu. Kroz prozor, posljednji ostaci sutona sjali su crvenilom koje je bljedilo u sivu boju. Annino tijelo se donekle opustilo. Napetost u njezinim ramenima je popustila. Bore na čelu su joj se izgladile. Anna nije prigovarala, ali bol njezine ozlijede i stres zbog toga što je najednom bila osakaćena bili su pomiješani sa strahom koji je za sve njih bio zajednički. Namono je sa zadovoljstvom promatrala kako se sve to gubi, makar samo na trenutak. Anna je oduvijek bila zgodna žena, ali kada je spavala, bila je prava ljepotica.
Nono je pričekala da disanje njezine žene postane duboko i pravilno prije nego što je ustala s kreveta. Samo što nije stigla do vrata kada je Anna progovorila, glasom zahrđalim od sna.
“Ne zaboravi na Gina.”
“Idem sada tamo”, reče Nono tiho, a Annino disanje se vrati sporoj plimi dubokog sna.
“Smijem i ja?”, upita Nami dok se Nono vraćala vratima koja su vodila na ulicu. “Terminali su ponovo pali, a ovdje nemam što raditi.”

Tags: AmazonExpanseJames S. A. CoreynastavakorionPepeo BabilonaProstranstvoromansftvulomakzfznanstvena fantastika