Pepeo Babilona

Nono pomisli reći, Vani je previše opasno i Možda zatrebaš majci, ali oči njezine kćeri bile su tako pune nade. “Da, ali obuj cipele.”
Hodanje do Gina bilo je ples u sjenama. Dovoljno sunca palo je na solarne ploče svjetiljki za izvanredne situacije, tako da kuće kraj kojih su prolazile pomalo sjaje iznutra. Nije to bila svjetlost mnogo jača od sjaja svijeće, ali bilo je više nego prije. Grad je i dalje bio u mraku. Nije bilo uličnih svjetiljki, niti sjaja u neboderima, a duž vijugave arheologije na jugu blistalo je samo nekoliko svijetlih točaka.
Namono se najednom snažno sjeti vremena kada je bila mlađa nego njezina kćer sada, i kada se prvi put popela na Lunu. Potpunog blještavila zvijezda i gole ljepote Mliječnog puta. Čak i sa zrncima prašine i dalje visoko u zraku iznad njih, vidjelo se više zvijezda nego dok ih je gušilo svjetlosno zagađenje grada. Mjesec je sijao: srebrni srp savijen oko zlatne mreže. Primila je kćer za ruku.
Prsti djevojčice izgledali su tako debelo, tako čvrsto u usporedbi s onim što su nekada bili. Odrastala je. Više nije bila njihova bebica. Toliko su planirali njezine studije i zajednička putovanja. Sve je to sada nestalo. Svijet u kojem su je mislile odgajati nestao je. Osjećala je malo grižnje savjesti zbog toga, kao da je mogla nešto učiniti kako bi sve ovo spriječila. Kao da je nekako za sve to ona bila kriva.
U sve gušćem mraku, čuli su se glasovi, mada ne onoliko koliko ih je bilo nekada. Ranije, u kvartu je postojao nekakav noćni život. Kafići, ulični zabavljači i čvrsta, ovijajuća glazba koja je nedavno ušla u modu i kotrljala se ulicom kao da netko baca cigle. Sada su ljudi išli na spavanje kad padne mrak i ustajali kad svane. Osjetila je miris nečega što se kuhalo. Čudno kako je čak i kuhana zob mogla postati obilježje utjehe. Nadala se da je Stari Gino otišao do kombija, ili da je netko od Anninih župljana otišao umjesto njega. U suprotnom, Anna će navaljivati da on dijeli s njima njihove zalihe, a Namono će joj udovoljiti.
No to se još nije dogodilo. Nije bilo potrebno prizivati nevolju prije nego što sama dođe. Na njihovom putu već je bilo previše toga. Kada su stigle do ugla s ulicom Starog Gina, nestala je i posljednja sunčeva svjetlost. Jedini znak da je Stijena Zuma uopće tu bila je dublja tama koja se uzdizala tisućama metara iznad grada. Sama zemlja dizala je prkosnu šaku prema nebu.
“O”, reče Nami. Nije to čak ni bila riječ, koliko samo udisaj. “Jesi li vidjela?”
“Što to?” upita Namono.
“Zvijezdu padalicu. Eno još jedne. Vidi!”
I da, tamo među fiksiranim i treperavim zvijezdama, kratkotrajna pruga svjetlosti. A onda još jedna. Dok su stajale tamo i držale se za ruke, još pet-šest. Jedva se obuzdala da se ne okrene, da ne ugura kćer u sklonište ulaza i pokuša je prekriti. Bila je na snazi uzbuna, ali ostaci UN-ove mornarice uništili su taj meteor. Ove vatrene mrlje u gornjoj atmosferi možda nisu bile čak ni njegovi djelići. Ili bi mogle to biti.
Kako god, zvijezde padalice su nekada bile nešto lijepo. Nešto nevino. Više nikada to neće biti. Ne za nju. Ni za bilo koga na Zemlji. Svaka svjetla mrlja bila je šapat smrti. Šištanje metka. Podsjećanje jasno kao glas. Sve ovo može nestati, a ti to ne možeš zaustaviti.
Još jedna pruga, sjajna kao baklja, koja je procvjetala u nijemu vatrenu kuglu širine nokta na njezinom palcu. “Ta je bila baš velika”, reče Nami.
Ne, pomisli Namono. Ne, nije bila.