Put do zvijezda

Nathanielovi su prsti dotaknuli moje i uzeo mi je krajeve grudnjaka iz ruke. Zakopčao ga je, a onda su mu ruke kliznule preko mojih ramena i zastale na nadlakticama. Ruke su mu bile vruće. Predala sam se njegovu dodiru, ali nisam mogla izbaciti ono svjetlo iz glave. Bilo je tako sjajno. Lagano je stisnuo ruke, a onda me pustio. “Da.”
“Da, bio je meteor?”
“Da, trebali bismo se vratiti.”
Željela sam vjerovati da je to bila samo slučajnost, ali kroz zatvorene kapke i dalje sam mogla vidjeti svjetlo. Dok smo se oblačili, radio je nastavio svirati vesele melodije. Možda sam zato obukla tenisice umjesto cipela, podsvjesno očekujući da će se situacija pogoršati. Nismo ništa komentirali, ali svaki put kad je pjesma završila, pogledala sam prema radiju, sigurna da će se javiti glas koji će nas obavijestiti o događaju.
Zatresao se pod naše kolibe.
Prvo sam pomislila da je prošao velik kamion, ali bili smo usred ničega. Porculanski crvendać na noćnom ormariću otplesao je do ruba i pao. Čovjek bi pomislio da bi jedna fizičarka puno brže prepoznala da se radi o potresu, ali bili smo u planinama Pocono koje su geološki stabilne.
Nathaniela to nije toliko brinulo pa me zgrabio za ruku i povukao pod dovratak. Pod se ljuljao i valjao pod nama. Držali smo se kao da plešemo kakav pijani fokstrot. Zidovi su se savinuli i onda… onda se sve srušilo. Prilično sam sigurna da sam vrisnula.
Kad se tlo prestalo micati, opet se čula glazba na radiju.
Zvučnik je zujao kao da je oštećen, ali nekako je i dalje radio. Nathaniel i ja ležali smo, stisnuti skupa u ostatcima okvira. Hladan je zrak strujao oko nas. Obrisala sam mu prašinu s lica.
Ruke su mi se tresle. “Jesi dobro?”
“Umro sam od straha.” Oči su mu bile velike kao gnijezda, ali obje su zjenice bile iste veličine, pa… barem nešto pozitivno. “Ti?”
Zastala sam prije klasičnog odgovora “Dobro”, udahnula i napravila pregled tijela. Bila sam pod adrenalinom, ali nisam se upišala. Nije da mi se nije htjelo. “Sutra ću biti slomljena, ali čini mi se da nema štete. Mislim, na meni.”
Klimnuo je glavom i pogledao preko mene u šupljinu u kojoj smo bili zakopani. Sunce se probijalo kroz pukotinu gdje je jedna od stropnih iverica pala na ostatak dovratka. Nije bilo lako, ali uspjeli smo odgurnuti i razmaknuti ruševinu kako bismo ispuzali iz tog prostora i ispentrali se preko ostataka kolibe.
Da sam bila sama… Pa, da sam bila sama, ne bih na vrijeme stigla pod dovratak. Obgrlila sam rukama se i zadrhtala unatoč puloveru.
Nathaniel je vidio da drhtim i zaškiljio prema ruševini. “Možda mogu doći do deke.”
“Ma, ajmo u auto.” Okrenula sam se nadajući se da ništa nije palo na njega. Djelomično zbog toga što nam je to bio jedini način da stignemo do našeg aviona dolje na pisti, ali i zato što je automobil bio posuđen. Hvala nebesima, stajao je neoštećen na malenom parkiralištu. “Nema šanse da nađemo moju torbicu u tom neredu. Mogu ga upaliti preko žica.”
“Četiri minute?” Spotaknuo se u snijegu. “Između bljeska i potresa.”
“Tako nešto.” Vrtjela sam brojeve i udaljenosti po glavi, a sigurno je i on činio isto. Puls mi je kuckao po zglobovima pa sam se uhvatila za glatku sigurnost matematike. “Znači da je centar eksplozije unutar petsto kilometara.”
“Zračni udar stiže za, koliko… pola sata? Manje-više.” Unatoč mirnom glasu, ruke su mu se tresle dok mi je otvarao suvozačka vrata. “To znači da imamo nekih… petnaest minuta dok stigne?”
Zrak mi se sledio u plućima. Petnaest minuta. Sve one godine računanja za raketne testove postale su zastrašujuće jasne. Bez problema bih mogla izračunati radijus eksplozije rakete V2 ili potencijal raketnoga goriva. Ali ovo… ovo nisu brojevi na stranici. I nisam imala dovoljno informacija da napravim poštenu računicu. Bila sam sigurna samo u to da se, dok god radio svira, ne radi o atomskoj bombi. No što god je eksplodiralo, bilo je ogromno.
“Ajmo se probati spustiti što niže prije zračnog udara.” Svjetlost je došla s jugoistoka. Mi smo, hvala Bogu, bili na zapadnoj strani planine, ali jugoistočno od nas bili su D. C., i Philly, i Baltimore, i stotine tisuća ljudi.
Uključujući moju obitelj.

Tags: calculatingdama astronautfictionhugokowalkritikalady astronautlocusmary robinette kowalnagradaNebularomansfsirius bspekulativna fikcijastarssuvremena književnostulomakzfznanstvena fantastika