Put do zvijezda
Skliznula sam u hladno sjedalo od vinila i sagnula se da izvučem žice ispod volana. Bilo je lakše usredotočiti se na nešto konkretno poput paljenja automobila nego na to što se zbivalo oko nas.
Izvan automobila zrak je siktao i pucketao. Nathaniel se nagnuo kroz prozor. “Sranje.”
“Što je?” Izvukla sam glavu od ispod volana i pogledala kroz prozor, preko drveća i snijega, prema nebu. Plamen i dim ostavili su tragove u zraku. Meteor bi napravio nešto štete eksplozijom iznad Zemljine površine. Ali meteorit? Zapravo je udario u Zemlju i izbacio materijal kroz rupu koju je poderao u atmosferi. Izbačena materija. Bili su to komadići našeg planeta koji su padali poput vatrenog pljuska. Glas mi je drhtao, ali svejedno sam pokušala govoriti bezbrižnim tonom. “Pa… barem si bio u krivu da se radi o meteoru.”
Upalila sam auto i Nathaniel ga je izveo na cestu i krenuo nizbrdo. Nije bilo šanse da stignemo do aviona prije zvučnog udara, ali morala sam se nadati da će biti dovoljno zaštićen u štali. A mi… Što veći komad planine bude između nas i udara, to bolje. Tako sjajna eksplozija, tri stotine milja daleko… Udar neće biti nimalo nježan.
Uključila sam radio, napola očekujući tišinu, ali odmah se začula glazba. Prebirala sam stanice, tražeći nešto, bilo što što bi nam reklo što se zbiva. No glazba nije prestajala. Dok smo se vozili, automobil se zagrijao, ali ja se nisam mogla prestati tresti.
Kliznuvši preko sjedala, priljubila sam se uz Nathaniela. “Mislim da sam u šoku.”
“Hoćeš moći letjeti?”
“Ovisi koliko prašine bude iznad piste.” Letjela sam u prilično teškim uvjetima tijekom rata, iako službeno nikad nisam bila u borbenom letu. No to je bila samo tehnička specifikacija osmišljena da se Amerikanci osjećaju sigurnije sa ženama u vojsci. Ipak, ako sam na izbačenu materiju gledala kao na protuavionsku paljbu, barem sam imala neku ideju što nas očekuje. “Samo moram spriječiti da mi tjelesna temperatura još više padne.”
Zagrlio me jednom rukom, parkirao automobil na krivoj strani ceste i ugurao ga pod okrilje stijene koja se nadvila nad putom. Između nje i planine bit ćemo zaštićeni od najgoreg. “Ovo je vjerojatno najbolje utočište kojem se možemo nadati do udara.”
“Pametno.” Nije bilo lako opustiti se čekajući zračni udar. Naslonila sam glavu na grubu vunu Nathanielove veste. Panika nam nimalo nije trebala i mogli bismo biti u krivu o tome što se događa.
Pjesma je naglo prestala. Ne sjećam se koja; sjećam se samo iznenadne tišine i onda, konačno, spikera. Zašto im je trebalo skoro pola sata da izvijeste o događaju?
Nikad nisam čula Edwarda R. Murrowa toliko potresenog. “Dame i gospodo… Dame i gospodo, prekidamo ovaj program kako bismo vam javili ozbiljne vijesti. Netom prije deset sati ujutro u Zemljinu atmosferu ušao je, po svemu sudeći, meteor. Udario je u ocean nedaleko od obale Marylanda i uzrokovao stvaranje masivne vatrene lopte, potrese i ostala razaranja. Stanovnicima Istočne obale savjetuje se evakuacija u unutrašnjost jer se očekuju dodatni plimni valovi. Svi ostali građani mole se da ostanu u kućama kako bi se hitnim službama omogućio nesmetan rad.” Zastao je, a statika na radiju odražavala je kolektivno zadržavanje daha nacije. “Idemo do našeg dopisnika Phillipa Williamsa iz podružnice WCBO u Philadelphiji koji se nalazi na mjestu događaja.”
Zašto bi se javio netko iz podružnice u Philadelphiji umjesto nekoga na mjestu događaja u D. C.-u? Ili Baltimoreu?
Prvo sam pomislila da se statika pogoršala, a onda sam shvatila da je to zvuk masivnog požara. Trebalo mi je još par trenutaka da shvatim. Trebalo im je toliko vremena da nađu novinara koji je još živ, a najbliži je bio u Philadelphiji.
“Stojim na US-1, nekih stotinjak kilometara sjeverno od mjesta udara meteora. To je najbliže što smo mogli doći, čak i avionom, zbog ogromne vrućine. Dok smo letjeli, ispod mene nalazio se prizor užasne devastacije. Kao da je ruka zagrabila glavni grad i sve ljude u njemu. U ovom trenutku stanje predsjednika još nije poznato, ali…” Srce mi se stisnulo kad mu je pukao glas. Čula sam Williamsa kako izvještava o Drugom svjetskom ratu bez znakova uznemirenosti. Kasnije, kad sam vidjela gdje je bio stajao, bila sam zadivljena što je uopće išta izustio. “No od samog Washingtona nije ostalo ništa.”