Djeca propasti
Adrian Tchaikovsky: DJECA PROPASTI
“Ako možete proniknuti u sjeme vremena,
I reći koje zrno će proklijati, a koje neće…”
WILLIAM SHAKESPEARE, Machbet
Ulomak iz romana | Prošlost 1: Samo još jedan postanak
1
Toliko priča započne buđenjem. Disra Senkovi spavao je desetljećima. Kod kuće je za to vrijeme prošao čitav jedan životni vijek; za njegovo nesvjesno tijelo prošao je tek komadić toga, čitav taj vremenski raspon stijesnio je gradijent relativnosti Senkovijevom blizinom brzini svjetlosti. No za njega vrijeme uopće nije postojalo, nije postojalo ništa osim zaborava hibernacijske komore. U tim su ih danima baš znali izraditi kako spada.
Senkovi je odabrao način na koji će se probuditi. Neki njegovi kolege – oni koje je smatrao nemaštovitima – dopustili su da im se u hibernaciji u mozak ubacuju ključne informacije o misiji, vijesti od kuće, brodska metrika, a sve kako bi se iz sna probudili uma punog podataka, spremni odmah skočiti za radnu postaju i tako biti u prednosti. Što je bilo apsurdno, s obzirom na to da će posao koji ih je čekao trajati desetljećima. Senkovi nije bio impresioniran većinom svojih kolega.
On se, paradoksalno, probudio snom.
Plutao je pod površinom toplog i čistog Koraljnog mora kakvo u takvom djevičanski netaknutom stanju nije postojalo dugo prije njegova rođenja. Zrake sunca dopirale su kroz vodu boje safira. Pod njim se protezalo bujno šarenilo njegove najbolje rekonstrukcije nestalog Velikog koraljnog grebena, crvene, ljubičaste i zelene dokle god pogled seže, nešto poput tuđinskog grada. Život se kovitlao oko koraljne metropole: uskomešani pokreti, plivanje, jurcanje, plutanje, puzanje. Nježno se okrenuo, bacajući blag i bogolik pogled na sve što je stvorio, napola spavajući, a napola svjestan, zbog čega je osjećao radost zbog ovog što je načinio, ali ne i tugu što izvornik već odavno ne postoji.
Naposljetku je jedan od njegovih posebnih prijatelja objavio svoju prisutnost izmigoljivši svoje savitljivo tijelo iz pukotine u stijeni, nakon čega se oprezno i glatkim, valovitim pokretima zaputio prema njemu. Oči nalik, a opet nimalo nalik njegovim vlastitim promatrale su ga pune nekakve mudrosti koju bi priroda inače podarila samo sovama. Stvorenje – odrediti rod hobotnice nije bilo lako s ove udaljenosti – je posegnulo krakom prema njemu, Adam koji poseže prema svom bogu, a on je polako ispružio ruku kako bi prihvatio taj dodir.
Bio je to dobar san. Sam ga je programirao, sam stvorio složeni niz mentalnih stimulacija koje su crpile inspiraciju iz određenih sjećanja pa ih ispremiješale u nešto njemu djelomično novo. Još uvijek je to bio san, nešto nestvarno, ali to mu je bio i cilj te je stoga sve bilo u redu. Također je morao prilično domišljato hakirati brodska računala kako bi to omogućio, s obzirom na to da susreti s morskom faunom nisu bili na izborniku sekvenci buđenja. Teži dio posla nije bilo ubaciti neurološku sekvencu u brodsku bazu podataka, već izbrisati sve tragove petljanja po istoj. No do tog je trenutka već imao iskustva s neprimjetnim ulaženjem i izlaženjem iz brodskih sustava te stoga nije bilo problema. Senkovi je bio došao do zaključka da je Inicijativa za teraformiranje bila iznimno ležerna po pitanju digitalne sigurnosti, pa slegnuo ramenima i nastavio petljati po sustavu. Na kraju krajeva, što je bilo najgore što se moglo dogoditi?
Tijekom svojih putovanja virtualnom arhitekturom protokola misije Disra Senkovi također se sreo licem u lice s Disrom Senkovijem, to jest profilom člana posade i procjenom istog pod tim imenom. Iako je iznimna tehnička stručnost bila nešto što se uzimalo zdravo za gotovo kod ove posade, Senkovija su zanimali rezultati procjene njegove ličnosti. Za ovakvu misiju u trajanju od više desetljeća postojala su dva glavna pola koji su vukli u suprotnim smjerovima. Jedan je pol pokazivao koliko će se dobro član posade nositi s radom u izolaciji tijekom dugih vremenskih perioda i kako bi mogao podnijeti odvojenost od kako ostatka čovječanstva tako i od tijeka ljudske povijesti. Na tom je postigao sjajne rezultate. Drugi se pol odnosio na rad rame uz rame s drugim ljudskim bićima od kojih jednostavno ne možete pobjeći i porazilo ga je vidjeti koliko se po tom kriteriju bio našao blizu odbijenice za sudjelovanje u misiji. Senkovi se smatrao prijateljski nastrojenim, ugodnim čovjekom. Od devete je godine radio na konstruiranju pseudointeligencija s kojima se moglo razgovarati, a također se – više od ikojeg drugog člana posade – kod kuće bio okružio ljubimcima? Zar je postojao bolji pokazatelj tople ljudske naravi pune ljubavi? Imao je devetnaest akvarija, od kojih tri dovoljno velika da se moglo skočiti u njih. Mnogi vodeni stanari tih akvarija bili su mu poput bliskih prijatelja. Kako bi ga itko mogao smatrati antisocijalnim, a kamoli tek napisati sve one nepoštene i ružne komentare?
Tags: Adrian TchaikovskyDjeca propastinastavakorionromansfulomakzfznanstvena fantastika