Djeca propasti

“Šefe, dajte mi recite”, požalio se njegovim leđima.
Baltiel je stao i okrenuo se. Na njegovom je licu bilo nekakve žestine od koje se Senkovi trznuo. Pronašao je boga, pomislio je istog trena, nešto što iznimno ne bi bilo dobro na više načina, naročito s obzirom na nedavne vijesti koje su primili od doma. U hodu je bio lijeno kopao po novostima – sve su bile desetljećima stare, ali činilo se da je u nekom trenu Zemlja imala nekakvih problema s antiznanstvenim teroristima i sličnim. Čovječe, bude ti drago što si u svemiru..
“Trebam da vidiš.” Tajanstvenost nije bila svrha samoj sebi. Baltiel se bio spremio otkriti mu nešto velebno i sad mu to nije uspjelo.
Još stotinjak gumom obloženih stepenica i napokon su stigli do Sveukupnog Zapovjedništva u kojem su veliki ekrani prikazivali podatke o suncu i planetu i vidjela se vizualna reprezentacija sustava koji im je bio odredište i do kojeg su napokon stigli, nazvanog Tess 834 prema davnom satelitu u zemaljskoj orbiti koji je prvi primijetio sustav.
Senkovi se prvo bacio na velike stvari, provjerio da zvijezda nije na rubu pretvaranja u novu, tražio veće poremećaje ili nedostatke kod Tessa 834b, c i d, tri golema plinovita diva koji su zauzimali većinu prikaza sustava i stekli privilegiju prvih nekoliko slova abecede time što su zemaljski instrumenti prvo primijetili njihovu masu. Dva diva nisu bila nešto puno manji od Jupitera, a treći je bio poprilično veći od njega. Lijepa zaštita od meteora za unutarnje planete, pomislio je. “E” i “f” su bili dalje vani, čudovišta od kamena i leda na samotnim putanjama tamo gdje sjaj sunca sustava nije bio drugačiji od bilo koje druge zvijezde na nebu. Postojala su tri unutarnja planeta, jedan se gotovo pa kretao kroz samu gornju atmosferu sunca, a druga dva su se nalazili u nastanjivoj zoni, ali nisu mogli biti drugačiji jedan od drugoga. Senkovi je zatražio još podataka, još uvijek u potrazi za problemom. Udaljeniji planet iz para, Tess 834g bio je malo manji od Zemlje i blistao je ledenim albedom kroz tanku atmosferu u kojoj nije bilo stakleničkih plinova. Sva toplina koja bi doprla do planeta bila bi odmah odbijena natrag u svemir; možda je bio u Zlatokosinoj zoni, ali bilo kakva kaša bila bi zaleđena i nejestiva izuzev one poslužene na ekvatoru usred ljeta. Drugi dio para, njihov cilj, Tess 834h bio je topliji od Zemlje, ponešto veći i obavijen sparnom atmosferom koja je zadržavala toplinu, pohlepno grabila sve što bi sunce uputilo prema njoj. Planet je imao mjesec dovoljno velik da gravitacijom izaziva plimu i oseku i održava mu os rotacije stabilnom, a prva skeniranja površine otkrila su prisutnost većine elemenata koji bi bili korisni ljudskom životu. Sve u svemu, planet će biti dobro mjesto za ljudske stanovnike jednom kad ga teraformeri propuste kroz šake. Funkcionalnu se ekologiju na njemu moglo uspostaviti uz minimum petljanja, nakon čega bi jednog dana ljudi možda mogli doći i tu živjeti. Ili možda ona luđakinja Kern dođe i planetu bude radila svašta neizrecivog u ime znanosti. Mnoge je članove teraformacijskog tima frustriralo što njihov veličanstveni vođa i šampion Avrana Kern ima prioritete koji ustvari nemaju baš veze s ciljem misije; Senkovija je pak frustriralo što Kern radi sve one zabavne stvari kojima bi se on radije bavio.
“Sve mi izgleda…” Dobro, osim što je izgledalo malo previše dobro, sad kad je malo razmislio. Kisika je na Tess 834h bilo više nego bi očekivao. “A… što točno…?”
“Ovo su podaci iz jednog od kasnijih istraživanja”, rekao je Baltiel preko ramena. “U tom su trenutku već bili vrlo usredotočeni. Nisu više tražili druge stvari. Neočekivane stvari.” Prave stvari. Nije to izrekao, ali Senkovi je u njegovim riječima čuo odjek te misli.
Brod je bio izveo vlastito istraživanje dok se približavao sustavu Tess 834 i brodski su instrumenti bili daleko napredniji od starih egzosondi te su mogli steći detaljan dojam o izazovima koji su čekali teraformere. Sam brod nije ni trepnuo kad je primio podatke, niti je pomislio da je upravo otkrio nešto. Baš kao i egzosonde, brod je mogao vidjeti samo ono što je tražio. Senkovi je imao sličnih poteškoća. Čak je i prizvao najbolji mogući vizualni prikaz planeta, onaj koji je brod snimio u prolazu tijekom manevara kočenja oko narančasto-crvenog sunca. Jedan jedini smeđi megakontinent, golemo more boje tinte, spiralni tračci oblaka. “Da budem iskren, ovo mi se čini idealnim terenom za teraformiranje…”
No Baltiel nije ništa rekao i naposljetku je svaki zvuk u prostoriji, svaki šum i pucketanje progutala praznina njegove tišine dok je čekao da Senkovi okrene podatke na pravu stranu, kao da su optička iluzija i napokon vidi drugu stranu priče. A Senkovi je u jednom trenutku napokon prestao očitanja promatrati kao da je egzosonda i sagledao ih kao ljudsko biće pa je zatim i on utihnuo.
Dospjeli su najdalje od Zemlje što je ikoje ljudsko biće ikad dospjelo, putovali čitavu generaciju, ostavili za sobom planet koji su morile političke podjele, a sve kako bi ovoj dalekoj pustinjskoj kugli podarili život. No zakasnili su. Tu je već bilo života.