Gogoljev disko

Paavo Matsin: GOGOLJEV DISKO

Ulomak iz romana | Konstantin Opjatovič

Džepar Konstantin Opjatovič držao se svakodnevnih navika koje je stekao tijekom mnogih godina provedenih iza rešetaka. Ujutro bi izglačao hlače zagrijanom limenom šalicom, ulaštio cipele izlizanom baršunastom krpicom koju je uvijek nosio sa sobom i napunio džepove hrpom korica kruha koje je sušio na prozorskoj dasci, a zatim bi rano otišao tramvajem do zadnje postaje.
Skrenuo bi iz popločane ulice na uzak pošljunčani puteljak (oprezno, da izbjegne lokve) i veselo se zaputio prema starom židovskom groblju. Židovi su bili poznati po ustrajnosti i poštivanju običaja. Pridržavali su se brojnih drevnih pravila i zato je njihovo sjenovito groblje bilo savršeno mjesto da džepar vrijedan poštovanja započne dan. Bivši zatvorski drug, Židov iz Odese, objasnio mu je čitav niz zanimljivih cveba o tajnovitim običajima malog progonjenog naroda. Opjatovič se nije više baš svega sjećao, ali obluci položeni na grobnice umjesto cvijeća i čitav onaj bajkoviti svijet sa sićušnim vratima odškrinutima samo za rabina nekako bi ga okrijepili prije nego što se poduhvati svakodnevnog posla. Jer poslije, nakon što obradi tramvaj, bilo bi preopasno odvesti se natrag do zadnje postaje samo radi šetnje. Kad bi se umorio od bučnih putnika i pecanja iz njihovih torbi, Opjatovič se često opuštao pješačenjem od jedne do druge tramvajske postaje i hranjenjem golubova koricama kruha. No ovdje, u napuštenom svijetu nijemih nadgrobnih ploča na hebrejskom, kad god je mogao, pripremio bi se u miru i spokoju za posao koji ga čeka. Zastao bi uz nasumce izabranu grobnicu, još prekrivenu rosom, i spustio na nju kamenčić skupljen usput sa staze. Opjatovič je tako vježbao osobitu i za džepara ključnu vještinu: gipkost prstiju. Pritom je također osluškivao tišinu i samoga sebe. Istodobno, kad je podizao oblutke, nikad nije pogazio vjekovno lopovsko pravilo: predobro je znao da čak ni najosjećajniji džepar nikad ne bi smio podići ništa teže od lisnice.
Slijedom nedavnih zbivanja, tijekom kojih je carska Rusija ponovno zauzela i pripojila baltičke države Estoniju, Latviju i Litvu, čak su i provincijski gradić Viljandi preplavile promjene – i dobre i loše, dakako. Primjerice tramvaj, ratni plijen dopremljen nakon strašnih bitaka za Poljsku, iz Krakova ili Varšave ili odakle već, zajedno s tračnicama, remizom i cjelokupnom opremom. Gradski su umirovljenici objeručke dočekali tu novìnu i ubrzo su svi stanovnici stekli naviku besplatno se vozikati neviđenom prijevoznom novotarijom koju su onamo spustili kljunovi dvoglavog carskog orla. Nakon što su ga stručnjaci moskovskog metroa napokon namjestili, glatko je klizio s kraja na kraj Viljandija i svladavao sve nepravilnosti terena, ulazio je u moderan prozirni tunel ispod jezera i jurio kroz ruševine dvorca na brijegu, neustrašiv kao vlak smrti, kako bi prevezao sve brojnije žitelje do novih stambenih četvrti što su nicale na rubovima grada. Opjatovič je politiku općenito zaobilazio u širokom luku (lopov dostojan tog imena nikad ne surađuje s vlastima, kakve god bile), ali tramvaj mu je bio višestruko koristan. Zato, stručnim rječnikom rečeno, kad je carski orao ponovno sletio u to područje, Opjatovič je mogao ponosno izjaviti da on kao bivši zatvorenik (ne brkati nipošto sa zavjerenik) i – u okviru svojih mogućnosti – sadašnji stilmaher (nešto kao špilmaher na području stila) ne pati od neke velike depresarije (pomno uzgajane tjeskobe zbog nestalih Estonaca), nego jednostavno radi ono što mu najbolje ide od ruke. Golemo klatno povijesti kao da se za njegova života sveudilj njihalo istom putanjom. Sprijateljio se k tome s krasnim društvom u antikvarijatu u središtu grada, gdje je bilo ugodno opustiti se i porazgovarati kao ljudi nakon cjelodnevnog gužvanja u tramvaju.

Tags: