Posted in Ulomci

Grad i Grad

15. kolovoza 2022.

· by
by

China Miéville: GRAD I GRAD

Ulomak iz romana | Poglavlje prvo

Nisam mogao vidjeti ni ulicu ni većinu naselja. Bili smo okruženi blokovima boje zemlje iz čijih su se prozora naginjali muškarci u potkošuljama i žene raščupanih kosa držeći šalice, doručkujući i promatrajući nas. Čistina između zgrada nekoć je bila uređena. Nagibom je podsjećala na teren za golf – kao da se dijete igralo geografa. Možda su je namjeravali pošumiti i dodati jezero. Prekrivao ju je nekakav gustiš, no mladice su bile sasušene.
Travnjak je zarastao u korov, ispresijecan među smećem utabanim puteljcima i izbrazdan tragovima kotača. Posvuda su bili uposleni policajci. Nisam bio prvi detektiv na mjestu događaja – vidio sam Barda Naustina i još nekoliko drugih – ali ja sam imao najviši čin. Pratio sam narednicu do mjesta gdje se većina mojih kolega okupila, između niskog zapuštenog tornja i skejt parka okruženog velikim bačvastim kantama za smeće. S druge strane dopirali su zvukovi pristaništa. Grupa klinaca sjedila je na zidu ispred nekolicine policajaca. Nad njihovim skupom kružili su galebovi.
“Inspektore.” Kimnuo sam mu, tko god bio. Netko mi je ponudio kavu, ali ja sam odmahnuo glavom i zagledao se u ženu koju sam došao vidjeti.
Ležala je u blizini skejt rampe. Ništa nije nepomično kao što su mrtvi nepomični. Vjetar im mrsi kosu, kao što je mrsio njoj, a oni uopće ne reagiraju. Ležala je u jezivu položaju, nogu iskrivljenih kao da se sprema ustati, ruku savijenih pod neprirodnim kutom. Licem je bila okrenuta prema tlu.
Mlada žena, smeđe kose zavezane u pletenice koje strše poput palmi. Bila je gotovo potpuno gola, i bilo je tužno vidjeti kako joj je toga hladnog jutra koža glatka, kako nigdje nije naježena. Nosila je samo poderane najlonke, s visokom potpeticom na jednoj nozi. Kad je vidjela da tragam za njom, narednica mi je domahnula izdaleka, gdje je čuvala izgubljenu cipelu.
Prošlo je nekoliko sati otkako je tijelo otkriveno. Pregledao sam je. Zadržao sam dah i prignuo se kako bih joj promotrio lice, ali vidio sam samo jedno otvoreno oko.
“Gdje je Shukman?”
“Nije još došao, inspektore…”
“Neka ga netko nazove i kaže mu da požuri.” Kucnuo sam po ručnom satu. Bio sam zadužen za ono što mi zovemo mizanzločinom. Nećemo je pomaknuti sve dok ne dođe patolog Shukman, a imali smo i drugog posla. Provjerio sam otkud se vidimo. Bili smo daleko i zaklonjeni spremnicima za smeće, ali osjetio sam da nas cijelo naselje proučava, kao da smo insekti. Miljeli smo uokolo.
Mokri madrac ležao je na boku između dvije kante, kraj brojnih komada hrđavog željeza povezanih odbačenim lancima. “Ovo je bilo na njoj.” Policajka koja je progovorila zvala se Lizbyet Corwi, pametna mlada žena s kojom sam nekoliko puta surađivao. “Ne može se baš reći da su je dobro sakrili, ali ovako je valjda nalikovala hrpi smeća.” Oko žrtve sam razabrao grub četverokut nešto tamnije zemlje – ostaci rose ispod madraca. Naustin je čučao kraj nje i zurio u zemlju.
“Klinci koji su je našli malo su ga odigli s nje”, rekla je Corwi.
“Kako su je pronašli?”
Corwi je pokazala na tlo, na sitne tragove životinjskih šapa.
“Spriječili su da je izmrcvare. Pobjegli su glavom bez obzira kad su vidjeli o čemu se radi, nazvali nas. A naši, kad su stigli…” Bacila je pogled na dvojicu pozornika koje nisam poznavao.
“Oni su ga maknuli?”
Kimnula je. “Da vide je li još uvijek živa, tako kažu.”
“Kako se zovu?”
“Shushkil i Briamiv.”
“A oni tamo su je pronašli?” kimnuo sam prema opkoljenim klincima. Dvije djevojčice, dvojica dječaka. Mlađi tinejdžeri, promrzli, oborenih pogleda.
“Da. Žvakači.”
“Ranojutarnji šut?”
“Prava predanost, jelda?” rekla je. “Možda se natječu za narkića mjeseca ili tako neko sranje. Došli su ovamo malo prije sedam. Izgleda da skejt rampa tako funkcionira. Izgrađena je tek prije nekoliko godina, svojedobno je bila prazna, ali su mještani uspješno uskladili smjene. Od ponoći do devet ujutro, samo žvakači; od devet do jedanaest, lokalna banda pravi raspored za taj dan; od jedanaest do ponoći skejtbordi i koturaljke.”
“Jesu naoružani?”
“Jedan od klinaca imao je nekakav maleni bodež, ali stvarno mali. Ne bi mogao opljačkati ni bijednog balavca. I svaki je imamo malo za prožvakati. To je sve.” Slegnula je ramenima. “Droga nije bila kod njih; pronašli smo je kraj zida, ali” – slijeganje ramenima – “oni su jedini bili u blizini.”
Domahnula je jednom od naših kolega i otvorila torbu koju je ovaj donio. Mali smotuljci trave premazane smolom. Ulično ime joj je feld – žilavi križanac Cathe edulis obogaćen duhanom i kofeinom ili čime jačim, te nitima staklene vune ili tako nečim kako bi izgrebao desni i ušao u krv. Ime joj je trilingvalna igra riječima: tamo gdje se uzgaja zove se khat, a životinja koja se na engleskom zove ‘cat’ na našem je jeziku feld. Onjušio sam travu i shvatio da je običan jeftilen. Odšetao sam do četvero tinejdžera koji su drhtali u pernatim jaknama.

Tags:

1 2 3 4