Grad i Grad

Kao i ostali, odvratio sam pogled dok je Shukman mrmljao – činilo mi se nepristojnim gledati. Uniformirani tehnički istražitelji mizanzločina, mehtehovi u našem žargonu, pretraživali su u sve većem krugu. Prevrtali su smeće i kopali među brazdama koje su ostavila vozila. Postavljali su referentne oznake i fotografirali.
“Dobro onda.” Shukman je ustao. “Odnesimo je odavde.” Nekoliko ju je ljudi podiglo na nosila.
“Kriste Isuse”, rekao sam, “pokrijte je.” Netko je ne znam gdje pronašao deku pa su ponovno krenuli prema Shukmanovim kolima.
“Počet ću danas popodne”, rekao je. “Hoćete svratiti?” Neodređeno sam odmahnuo glavom. Krenuo sam prema Corwi.
“Naustine”, zazvao sam u trenutku kad sam stao tako da nas Corwi taman može čuti. Ovlaš je podigla pogled i malo se približila.
“Inspektore”, rekao je Naustin.
“Prođite mi sve ispočetka.”
Srknuo je kavu i nervozno me pogledao.
“Kurva?” rekao je. “Prvi dojam, inspektore. Ovaj dio grada, pretučena, gola? I…” pokazao je na svoje lice, njena teška šminka. “Kurva.”
“Svađa s mušterijom?”
“Da, ali… Da se radi samo o ozljedama na tijelu, znate, onda biste, onda imate, možda ne želi učiniti ono što on hoće, kako god. On plane. Ali ovo.” Opet si je nemirno dodirnuo obraz. “Ovo je drugačije.”
“Neki luđak?”
Slegnuo je ramenima. “Možda. Izreže je, ubije je, odbaci je. Gad je još i bahat, boli ga živo što ćemo je pronaći.”
“Bahat ili glup.”
“Ili bahat i glup.”
“Znači imamo bahatog, glupog sadista”, rekao sam. Podigao je pogled, Možda.
“Dobro”, rekao sam. “Moguće. Obiđi lokalne djevojke. Ispitaj pozornika koji poznaje područje. Pitaj jesu li nedavno s nekim imali problema. Proslijedi sliku uokolo, stavi ime Ivana Horvat.” Odabrao sam opće ime za nepoznatu ženu. “Prvo želim da odeš tamo i ispitaš Barichija i njegove kompiće. Budi nježan, Bardo, oni ovo nisu morali prijaviti. Ozbiljan sam. I povedi Yaszek sa sobom.” Ramira Yaszek bila je izvrsna ispitivačica. “Nazoveš me danas poslijepodne?” Kad se dovoljno udaljio, obratio sam se Corwi: “Prije nekoliko godina ne bismo bili imali ni upola toliko ljudi na slučaju ubijene prostitutke.”
“Daleko smo dogurali”, rekla je. Nije bila mnogo starija od žrtve.
“Sumnjam da je Naustin presretan što su mu dodijelili slučaj uličarke, ali moraš primijetiti da se ne žali”, rekao sam.
“Daleko smo dogurali”, rekla je.
“I?” Podigao sam obrvu. Pogledao sam prema Naustinu. Čekao sam. Prisjetio sam se Corwinog rada na nestanku Shulbana, znatno zamršenijem slučaju nego što se ispočetka činilo.
“Samo bismo, možda, znaš, trebali imati na umu i druge mogućnosti”, rekla je.
“Da čujem.”
“Njezina šminka”, rekla je. “Sva je, znaš, zemljanih i smeđih tonova. Obilno ju je nanijela, ali nema – tamno crvene. A jesi li joj vidio kosu?” Jesam. “Nije obojena. Provozaj se sa mnom niz GunterStrász, oko arene, kraj bilo kojeg okupljališta prostitutki. Čini mi se da su dvije trećine plavuše. A ostale su ili crne ili krvavocrvene ili takvo neko sranje. A…” Prstom je vrtjela po zraku kao da uvija kosu. “Prljava je, ali je puno zdravija od moje.” Provukla je ruku kroz svoje ispucale vrhove.
Za mnoge uličarke u Besźelu, pogotovo u ovakvim četvrtima, hrana i dječja odjeća na prvom su mjestu; zatim feld ili crack za vlastite potrebe; hrana za vlastite potrebe; onda razne tričarije, a na tom bi popisu regenerator bio pri dnu. Pogledao sam ostale policajce, Naustina koji se spremao poći.
“Dobro”, rekao sam. “Poznaješ li ovo područje?”
“Pa”, rekla je, “malo je zabačeno, znaš? Ovo zapravo više uopće nije Besźel. Lestov je moj teren. Kad su zaprimili prijavu, pozvali su nekolicinu nas odande. Ali odradila sam turu ovdje prije nekoliko godina – nije mi potpuno nepoznato.”
Lestov je ionako već postao predgrađe, nekih šest kilometara od središta grada, a mi smo bili južno, s druge strane mosta Yovic, na komadu zemlje između tjesnaca Bulkya i u blizini ušća gdje se rijeka ulijeva u more. Kordvenna je tehnički bila otok, ali je bila toliko blizu kopna, puna industrijskih ruševina koje su srasle s njom, da je nikad ne biste smatrali otokom – jedno veliko stambeno naselje skladišta, sirotinjskih šupa išaranih i povezanih beskrajnim grafitima. Nalazila se dovoljno daleko od srca Besźela da ju je bilo lako zaboraviti, za razliku od slamova bližih središtu grada.
“Koliko si dugo bila ovdje?” rekao sam.
“Šest mjeseci, standardno. Ono što bi čovjek i očekivao: pljačke, drogirani klinci ubijaju boga jedni u drugima, droga, kurvanje.”
“Ubojstva?”

Tags: China MiévilleEUfictionGrad i GradKreativna Europanagradanew weirdromansfslipstreamspekulativna fikcijasuvremena književnostThe City & the Citytvulomakweirdzfznanstvena fantastika