Konačno Carstvo
Brandon sanderson: Konačno Carstvo
Ulomak iz romana | Prolog, 1. i 2. poglavlje
Ponekad me brine da nisam junak kakvim me svi smatraju.
Filozofi me uvjeravaju da je kucnuo čas, da su se svi znaci pojavili. Ali i dalje se pitam jesam li pravi odabir. Toliki životi ovise o meni. Kažu da ću u rukama držati budućnost čitavog svijeta.
Što bi mislili kad bi znali da njihov branitelj – Junak Doba, njihov spasitelj – sumnja u samog sebe? Možda i ne bi bili zatečeni. U neku me ruku baš to najviše brine. Možda se u srcima pitaju isto – baš kao i ja.
Kad me pogledaju, vide li lažljivca?
S neba je padao pepeo.
Lord Tresting se mrštio podigavši na trenutak pogled prema rumenom podnevnom nebu dok su njegovi sluge dotrčavali otvoriti ručni suncobran nad njim i njegovim uvaženim gostom. Pepelpad nije bio neobična pojava u Konačnom Carstvu, ali Tresting se bio nadao izbjeći mrlje na lijepom novom kaputu i crvenoj vesti koji su mu upravo dostavljeni kanalom iz samog Luthadela. Srećom, vjetar je bio slab i suncobran će vjerojatno biti od koristi.
Tresting i njegov gost stajali su na maloj terasi na vrhu uzvišenja s pogledom na polja. Stotine ljudi u smeđim odorama radile su pod padajućim pepelom, obrađivale usjeve. Kretali su se i radili usporeno – ali to je svim skaa bilo u naravi. Seljaci su bili lijen i neproduktivan soj. Naravno, nisu se žalili; bili su dovoljno pametni. Umjesto toga radili su pognutih glava, u tihoj apatiji. Pucanj biča nadglednika u prolazu na nekoliko bi im trenutaka utjerao živost u pokrete, ali čim bi nadglednik otišao, ponovno bi ih obuzela usporenost.
Tresting se okrenuo muškarcu pored sebe. “Čovjek bi pomislio”, rekao je Tresting, “da će tisuću godina rada u poljima uroditi učinkovitijim radnicima.”
Obligator se okrenuo i podigao obrvu kao da tim pokretom želi naglasiti svoj najprimjetniji atribut, složene tetovaže koje su mu poput čipke obrubljivale oči. Tetovaže su bile goleme, prostirale se preko čitava čela i uspinjale uz strane nosa. Bio je to potpuni prelan – itekako važan obligator. Tresting je u vili imao vlastite, osobne obligatore, ali oni su bili tek niži službenici, s jedva nekoliko oznaka oko očiju. Ovaj je čovjek iz Luthadela stigao istim kanalskim brodom kojim je stiglo i Trestingovo novo odijelo.
“Trestinže, trebali biste vidjeti gradske skaa”, rekao je obligator, vrativši se promatranju radnika. “Ovi su ustvari vrlo radišni u usporedbi s onima u Luthadelu. Vi ovdje imate… izravniju vlast nad svojim skaa. Koliko ste rekli da ih izgubite na mjesec?”
“O, možda pola tuceta”, rekao je Tresting. “Neke zbog mlaćenja, neke zbog iscrpljenosti.”
“Odbjeglih?”
“Nijedan!” rekao je Tresting. “Kad sam tek naslijedio ovu zemlju od svog oca, bilo je par bjegunaca – ali smaknuo sam im obitelji. Ostali su brzo izgubili volju za bijegom. Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji imaju probleme sa svojim skaa – te je stvorove lako kontrolirati ako im pokažete čvrstu ruku.”
Obligator u sivoj halji je šutio i kimao. Činio se zadovoljnim – što je bilo dobro. Skaa ustvari nisu bili Trestingovo vlasništvo. Kao i svi ostali skaa, pripadali su lordu Vladaru; Tresting ih je samo unajmljivao od svog Boga, baš kao što je plaćao usluge Njegovih obligatora.
Obligator je spustio pogled prema svom džepnom satu pa ga podigao prema suncu. Unatoč pepelu, sunce je tog dana sjalo jarko grimizno iza zadimljenog crnila neba. Tresting je posegnuo za rupčićem i obrisao si čelo, zahvalan na hladu koji je suncobran pružao od podnevne žege.
“U redu, Trestinže”, rekao je obligator. “Prenijet ću vaš prijedlog lordu Ventureu, kako ste zatražili. Od mene će dobiti pozitivan izvještaj o vašem pothvatu.”
Tresting je suzbio uzdah olakšanja. Obligator je bio obavezan svjedočiti svakom ugovoru i poslovnom dogovoru između plemića. Istina, čak su i niži obligatori kao oni koje je Tresting upošljavao mogli poslužiti takvoj svrsi – ali bilo je puno značajnije što je zadivio osobnog obligatora Straffa Venturea.
Obligator se okrenuo prema njemu. “Odlazim kanalom ovog popodneva.”
“Već?” pitao je Tresting. “Ne biste li ostali na večeri?”
“Ne”, odvratio je obligator. “Iako želim s vama o još nečem razgovarati. Nisam došao samo na zahtjev lorda Venturea, već i kako bih… saznao nešto za Kanton Inkvizicije. Kolaju glasine da provodite vrijeme sa skaa ženama.”
Tresting je protrnuo.
Obligator se nasmiješio; vjerojatno je htio da osmijeh bude umirujuć, ali Trestingu je bio jeziv. “Trestinže, ne brinite”, rekao je obligator. “Da je itko zaista zabrinut u vezi vaših postupaka, umjesto mene bi poslali jednog Čeličnog Inkvizitora.”
Tresting je polako kimnuo. Inkvizitor. Nikad nije vlastitim očima vidio neko od tih neljudskih stvorenja, ali čuo je… priče.
“Zadovoljan sam što se tiče vaših postupaka prema skaa ženama”, rekao je obligator, ponovno gledajući polja. “Sve što sam vidio i čuo upućuje da uvijek počistite za sobom. Netko poput vas – učinkovit, produktivan – mogao bi daleko stići u Luthadelu. Još par godina rada, još koji dobar trgovački pothvat i tko zna?”
Obligator se okrenuo, a Tresting je shvatio da se smiješi. Nije to bilo obećanje, pa čak ni podrška – obligatori su više bili birokrati i svjedoci nego svećenici – ali čuti takvu pohvalu iz usta sluge Lorda Vladara… Tresting je znao da neki plemići obligatore smatraju uznemirujućima – nekima su čak bili naporni – ali u tom je trenutku Tresting poželio poljubiti svog uvaženog gosta.
Tresting se okrenuo natrag prema skaa koji su tiho radili pod krvavim suncem i lijenim pahuljama pepela. Tresting je oduvijek bio seoski plemić, živio na plantaži, možda i sanjao preseljenje u sam Luthadel. Čuo je o balovima i zabavama, o glamuru i intrigama i sve ga je to neizmjerno ushićivalo.
Morat ću proslaviti večeras, pomislio je. U četrnaestoj je kolibi bila ona djevojčica koju je neko vrijeme promatrao…
Ponovno se nasmiješio. Još par godina, rekao je obligator. No bi li Tresting to možda mogao ubrzati ako se više posveti radu? U posljednje mu je vrijeme broj skaa rastao. Ako ih natjera da rade više i bolje, možda tog ljeta bude imao veći urod i tako ispunio ugovor koji je sklopio s lordom Ventureom.
Tresting je kimao glavom dok je promatrao gomilu lijenih skaa: neki su kopali motikama, drugi klečali i rukama odguravali naslage pepela s mladica. Nisu se žalili. Nisu se nadali. Jedva bi se usudili misliti. I tako je i trebalo biti, jer oni su skaa. Oni su –
Tresting se ukočio kad je jedan skaa podigao pogled. Muškarac je pogledao Trestinga ravno u oči, a na licu mu je bljesnuo – ne, buknuo – prkos. Tresting nikad tako nešto nije vidio, ne na licu jednog skaa. Tresting je nagonski ustuknuo i protrnuo dok ga je neobični, uspravljeni skaa i dalje gledao u oči.
Pa se nasmiješio.
Tresting je skrenuo pogled. “Kurdone!” obrecnuo se.
Krupni je nadglednik potrčao uz kosinu. “Da, gospodaru?”
Tresting se okrenuo i prstom pokazao prema…
Namrštio se. Gdje je onaj skaa stajao? Bilo ih je tako teško raspoznati kad bi radili pognutih glava, čađavi i znojni. Tresting je zastao, tražio pogledom. Učinilo mu se da vidi… prazno mjesto na kojem sad nije bilo nikoga.
Ali ne. Nije moglo biti. Muškarac ne bi mogao tako brzo nestati iz skupine. Kamo bi otišao? Sigurno je među njima, radi propisno pognute glave. No ipak, onaj čin jasnog prkosa bio je neoprostiv.
“Gospodaru?” pitao je Kurdon ponovno.
Obligator se držao po strani i znatiželjno promatrao. Ne bi bilo dobro dati mu do znanja da se jedan skaa tako bezobrazno ponašao.
“Nek’ skaa u onom južnom dijelu rade malo vrjednije”, naredio je Tresting i pokazao prstom. “Vidim da se rastežu previše čak i za skaa. Prebij nekolicinu.”
Kurdon je slegnuo ramenima, ali i kimnuo. Nije to baš bio neki razlog za premlaćivanje – ali opet, njemu nije ni trebao dobar razlog da bi mlatio radnike.
Na kraju krajeva, to su samo skaa.
Tags: epska fantastikafantasyKonačno CarstvoorionromanSandersonulomak