Konačno Carstvo

Mennis je ležao budan u rano jutro. Činilo mu se da što je stariji to mu je sve teže zaspati. To bi naročito bilo tako kad bi ga nešto mučilo, kao recimo to što se putnik nije vratio u kolibu.
Mennis se nadao da se Kelsier priveo pameti i otišao svojim putem dalje. No to se baš i nije činilo izglednim; Mennis je bio vidio vatru u Kelsierovim očima. Bila je takva šteta da nekog tko je preživio Jame smrt dočeka ovdje, na nekoj nasumičnoj plantaži, dok pokušava spasiti djevojku koju su svi otpisali.
Kako će lord Tresting reagirati? Pričalo se da je naročito opak prema onima koji ga prekidaju usred noćnih zadovoljstava. Ako bi Kelsier omeo gospodara usred zabave, Tresting bi vrlo lako mogao kazniti sve ostale skaa samo zato jer je ovaj jedan od njih.
Naposljetku su se i ostali skaa počeli buditi. Mennis je ležao na tvrdom tlu – bolnih kostiju, žarećih leđa, iscrpljenih mišića – i pokušao odlučiti vrijedi li ustati. Svakog bi dana skoro odustao. Svakog bi dana bilo malo teže ne odustati. Jednog će dana samo ostati u kolibi i čekati da nadglednik dođe ubiti one koji su previše bolesni ili previše stari za rad.
Ali ne danas. U očima drugih skaa bilo je previše straha – znali su da će Kelsierove noćne aktivnosti donijeti nevolje. Trebao im je Mennis; ugledali su se u njega. Morao je ustati.
I ustao je. Čim se počeo kretati starački su bolovi malo oslabili. Izašao je iz kolibe i zaputio se prema poljima, oslanjajući se na jednog od mlađih muškaraca.
U tom je trenutku osjetio miris u zraku. “Što je to?” pitao je. “Mirišeš li dim?”
Shum – mladić na kojeg se Mennis oslanjao – je zastao. Posljednji tračci sinoćnje magle nestali su i crveno se sunce uzdizalo nebom kao i uvijek zastrtim crnim oblacima.
“U zadnje vrijeme uvijek mirišem dim”, rekao je Shum. “Pepelgore su žestoke ove godine.”
“Ne”, rekao je Mennis, sve uznemireniji. “Ovo je nešto drugo.” Okrenuo se prema sjeveru i skaa koji su se tamo okupljali. Pustio je Shuma i krenuo prema skupini, dižući prašinu dok je vukao noge.
U središtu skupine pronašao je Jess. Pored nje je stajala njena kćer, ista ona za koju su mislili da ju je lord Tresting uzeo sebi. Oči mlade djevojke bile su crvene od neispavanosti, ali nije se činila ozlijeđenom.
“Vratila se nedugo nakon što su je odveli”, objašnjavala je žena. “Došla je i lupala po vratima, plakala u magli. Flen je bio siguran da je to samo maglena utvara koja oponaša njen glas, ali morala sam je pustiti da uđe! Briga me što kaže, ne dam je. Izvela sam je na sunce i nije nestala. To je dokaz da nije maglena utvara!”
Mennis je zateturao unatrag od sve veće gomile. Zar nitko nije primijetio? Nadglednici ih nisu došli rastjerati. Vojnici nisu došli izvršiti jutarnje brojanje. Nešto je bilo jako krivo. Mennis je užurbanim korakom nastavio prema sjeveru, prema vili.
Kad je stigao do nje i ostali su napokon primijetili izvijen trag dima jedva vidljiv pod svjetlom jutarnjeg sunca. Mennis nije prvi stigao do ruba platoa niskog brdašca, ali ovi koji su bili tamo napravili su mu mjesta.
Vile više nije bilo. Ostao je samo pocrnjeli ožiljak iz kojeg se dimilo.
“Lorda mi Vladara!” prošaptao je Mennis. “Što je bilo?”
“Sve ih je pobio.”
Mennis se okrenuo. Jessina je kćer to bila rekla. Stajala je i gledala prema uništenoj kući sa zadovoljnim izrazom na svom mladom licu.
“Bili su mrtvi kad me izveo van”, rekla je. “Svi do jednog – vojnici, nadglednici, lordovi… mrtvi. Čak i lord Tresting i njegovi obligatori. Gospodar me ostavio u sobi i otišao vidjeti kakva je to buka. Dok sam odlazila vidjela sam ga kako leži u vlastitoj krvi, izbodenih prsa. Muškarac koji me spasio bacio je baklju u zgradu dok smo izlazili.”
“Taj muškarac”, rekao je Mennis. “Imao je ožiljke na šakama i rukama, do laktova i dalje?”
Djevojka je nijemo kimnula.
“Kakav je to demon?” promrmljao je neki od skaa s neugodom u glasu.
“Maglena utvara”, prošaptao je netko drugi, očito zaboravivši da je Kelsier bio vani tijekom dana.
Ali izašao je van u maglu, pomislio je Mennis. I kako je uspio učiniti ovako nešto…? Lord Tresting je imao preko dva tuceta vojnika! Možda je Kelsier imao neki skriveni odred pobunjenika?
Kelsierove su mu sinoćnje riječi odzvanjale u ušima. Novi dani dolaze…
“A što s nama?” pitao je Tepper prestravljeno. “Što će biti kad Lord Vladar čuje za ovo? Mislit će da smo mi krivi! Poslat će nas u Jame ili možda poslati svoje kolose da nas pokolju! Zašto bi nam napravio ovako nešto? Zar ne shvaća što nam je napravio?”
“Shvaća”, odvratio je Mennis. “Tepperu, upozorio nas je. Došao je stvarati nemir.”
“Ali zašto?”
“Zato jer je znao da se sami od sebe nikad ne bismo pobunili, pa nam nije ni dao izbor.”
Tepper je problijedio.
Lorde Vladaru, pomislio je Mennis. Ne mogu ja ovo. Jedva ustanem svakog jutra – ne mogu spasiti ove ljude.
Ali što mu je drugo preostalo?
Mennis se okrenuo. “Tepperu, okupi ljude. Moramo pobjeći prije nego vijest o ovoj katastrofi dođe do Lorda Vladara.”
“Kamo ćemo?”
“Do špilja na istoku”, rekao je Mennis. “Putnici kažu da se u njima skrivaju pobunjenici. Možda nas prime.”
Tepper je još više problijedio. “Ali… morali bismo putovati danima. Provesti noći u magli.“
“Možemo to”, rekao je Mennis, “ili možemo ostati ovdje i umrijeti.”
Tepper je ostao ukočen na trenutak i Mennis se zapitao da li ga je šok jednostavno savladao. No mladi je muškarac naposljetku otrčao okupiti ostale, baš kako mu je rečeno.
Mennis je uzdahnuo, podigao pogled prema tračku dima i u sebi tiho prokleo Kelsiera.
Novi dani, itekako.