Konačno Carstvo

PRVI DIO

PREŽIVJELI IZ HATHSINA

Smatram se čovjekom od principa. Ali tko sebe ne smatra takvim? Primijetio sam da čak i koljač i razbojnik vlastita djela smatra, u neku ruku, “moralnim”.
Možda bi me netko tko bi čitao o mom životu proglasio vjerskim tiraninom. Možda bi me proglasio arogantnim. Što mišljenje tog čovjeka čini manje vrijednim od mog vlastitog?
Mislim da se sve svodi na ovo: na kraju dana, ja sam onaj koji ima vojsku.

1

S neba je padao pepeo.
Vin je promatrala kako paperjaste krpice pepela lebde zrakom. Ležerno. Nehajno. Slobodno. Nalik crnim pahuljama koje se spuštaju na tamni Luthadel. Nakupljale su se u kutovima, povjetarac ih je raznosio i kovitlao preko kaldrme. Činilo se da nemaju nikakvih briga. Kako bi to bilo?
Vin je u tišini sjedila u jednoj od promatračnica družine – skrivenoj niši ugrađenoj u cigleni zid sigurne kuće. Iz nje bi pripadnik družine mogao promatrati ulicu u potrazi za znacima opasnosti. Vin nije bila na dužnosti; promatračnica je bila tek jedno od malobrojnih mjesta koje joj je pružalo samoću.
A Vin je voljela samoću. Kad si sam, nema te tko izdati. Reenove riječi. Njen ju je brat naučio mnogočemu, a zatim svim tim lekcijama dao čvrstu potvrdu kad je učinio ono što je oduvijek obećavao – sam je izdao. Jedino ćeš tako naučiti. Vin, bilo tko te može izdati. Bilo tko.
Pepeo je i dalje padao. Vin bi ponekad zamišljala da je pepeo ili vjetar ili sama magla. Nešto što ne misli, što samo postoji i ne mari i ne osjeća bol. Bila bi… slobodna.
Čula je šuškanje u blizini, a onda su se vratašca u stražnjem dijelu male prostorije naglo otvorila.
“Vin!” rekao je Ulef gurnuvši glavu u prostoriju. “Tu si! Camon te traži već pola sata.”
Zato sam se i sakrila.
“Trebala bi krenuti”, rekao je Ulef. “Samo što nismo počeli.”
Ulef je bio krakat dječak. Dobar, na svoj način – naivan, ako bi se ikog tko je odrastao u podzemlju moglo zvati “naivnim”. Što naravno nije značilo da je neće izdati. Izdaja nije imala nikakve veze s prijateljstvom, već je jednostavno bila dio preživljavanja. Život na ulicama bio je težak, a ako je skaa lopov htio izbjeći hvatanje i smaknuće, morao je biti praktičan.
A bešćutnost je oduvijek bila najpraktičnija emocija. Još jedna od Reenovih izreka.
“No?” pitao je Ulef. “Trebala bi krenuti. Camon je ljut.”
A kad nije? No Vin je ipak kimnula i izvukla se iz tijesne – a opet ugodne – promatračnice. Provukla se pored Ulefa i iskočila kroz vratašca pa se zaputila prvo niz hodnik, a zatim kroz oronulu smočnicu. Prostorija je bila jedna od mnogih takvih u stražnjem dijelu trgovine koja je sigurnoj kući služila kao krinka. Jazbina družine bila je skrivena u kamenoj špilji ispod zgrade.
Izašla je iz zgrade kroz stražnja vrata, s Ulefom za leđima. Pothvat se imao odviti par ulica dalje, u imućnijem dijelu grada. Bio je složen – jedan od najsloženijih za koje je Vin znala. Ako Camona ne uhvate, zarada će biti golema. Ako ga uhvate… No, varanje plemića i obligatora bilo je vrlo opasno zvanje – ali sasvim sigurno bolje od rada u kovačnici ili tkaonici.
Vin je izašla iz uličice na mračnu, zgradama okruženu ulicu jedne od mnogih gradskih sirotinjskih četvrti. Skaa prebolesni da bi radili ležali su sklupčani na uglovima i u jarcima, okruženi nanosima pepela. Vin je spustila glavu i navukla kapuljaču svog kaputa kako bi se zaštitila od pepela koji je još uvijek padao.
Slobodna. Ne, nikad neću biti slobodna. Reen se za to pobrinuo kad je otišao.

“Eto te!” Camon je podignuo kratki, debeli prst i nabio joj ga u lice. “Gdje si bila?”
Vin nije dopustila da joj se u očima vide ni mržnja ni prkos. Jednostavno je spustila pogled i pružila Camonu upravo ono što je očekivao vidjeti. Snažan se moglo biti i na druge načine. Tu je lekciju sama naučila.
Camon je tiho zarežao pa podigao ruku i ošamario je. Silina udarca bacila je Vin u zid, a obraz joj se žario od boli. Nagnula se na drveni zid, ali bez da je ispustila ikakav zvuk. Samo još jedna modrica. Bila je dovoljno snažna da se nosi s tim. Već se bila nosila.
“Slušaj me”, prosiktao je Camon. “Ovo je bitan pothvat. Vrijedi tisuću boksinga – vrijedi stoput više od tebe. Ne dam da mi ga zaribaš. Jasno?”
Vin je kimnula.
Camon ju je proučavao na trenutak, bucmasta lica crvena od bijesa. Naposljetku je skrenuo pogled i promrmljao si u bradu.
Bio je ozlojeđen, ali nečim važnijim od Vin. Možda je čuo za pobunu skaa koja se dogodila u mjestu udaljenog nekoliko dana prema sjeveru. Činilo se da je jedan od provincijalnih lordova, Themos Tresting bio ubijen, a njegova vila spaljena do temelja. Takvi su problemi bili loši za kriminal; plemići bi postali oprezniji i manje naivni. Što bi pak ozbiljno srezalo Camonovu zaradu.
Želi nekog kazniti, pomislila je Vin. Uvijek je napet prije pothvata. Podigla je pogled prema Camonu, okusila krv na usnama. Očito je dopustila da se vidi djelić njena samopouzdanja jer ju je Camon pogledao krajičkom oka i smrknuo se. Podigao je ruku kao da će je ponovno udariti.
Vin je iskoristila malo svoje Sreće.
Potrošila je samo djelić; ostatak će joj trebati za pothvat. Usmjerila je Sreću na Camona, smanjila mu napetost. Vođa družine je zastao – nije bio svjestan Vinina dodira, ali je svejedno osjećao njegov učinak. Jedan je trenutak samo stajao pa zatim uzdahnuo, okrenuo se i spustio ruku. Vin je obrisala usne dok se Camon gegajući udaljavao od nje. Meštar kradljivac izgledao je vrlo uvjerljivo u svojem plemićkom odijelu. Vin još nikad nije bila vidjela toliko raskošan kostim – bijela košulja ispod tamnozelene veste s graviranim zlatnim gumbima. Crni mu je kaput bio dug po najnovijoj modi, a nosio je i crni šešir. Prsti su mu sjali prstenjem, a imao je čak i krasan štap za dvoboje. Camon je zaista odlično oponašao plemića; kad je trebalo glumiti, malo je koji lopov bio premac Camonu. Naravno, ako bi uspio držati narav pod kontrolom.
Prostorija je pak bila puno manje impresivna. Vin se uspravila kad se Camon počeo istresati na nekog od ostalih članova družine. Unajmili su jedan od apartmana na zadnjem katu lokalnog hotela. Ništa pretjerano otmjeno – ali u tome i jest bio štos. Camon je trebao glumiti “lorda Jeduea”, seoskog plemića kojeg su snašli novčani problemi i kojeg je u Luthadel dovela očajnička potraga za bilo kakvim ugovorom.
Glavnu su prostoriju pretvorili u svojevrsnu sobu za primanja, s velikim stolom za kojim je trebao sjediti Camon i zidovima ukrašenim jeftinim umjetninama. Pored stola su stajala dva muškarca odjevena u poslužiteljske odore; oni će glumiti Camonove sluge.

Tags: epska fantastikafantasyKonačno CarstvoorionromanSandersonulomak