Konačno Carstvo

Ako ljudi čitaju ove riječi, nek’ znaju da je moć teško breme. Ne tražite da vas sputaju njeni lanci. Teriška proročanstva kažu da ću imati moć spasiti svijet.
No daju i naslutiti da ću imati moć i uništiti ga.

2

Kelsier je bio mišljenja da je Luthadel – prijestolnica Lorda Vladara – sumoran prizor. Većina je zgrada bila sazdana od kamenih blokova, a krovovi su bili od crjepova za bogate i običnog drveta za sve ostale. Zgrade su bile nagurane jedna uz drugu pa su se doimale nabitima unatoč tome što su u pravilu bile po tri kata visoke.
Stambene zgrade i trgovine i radionice izgledale su isto; ovdje se nije privlačilo pažnju na sebe. Osim ako, naravno, niste bili plemić.
Oko tucet monolitnih zamaka bilo je raštrkano gradom. Složena izgleda, dubokih nadsvođenih prolaza ili s nizovima tornjeva nalik kopljima, zamci su bile dom visokog plemstva. Ustvari, bili su znak visoke plemićke obitelji: bilo koju obitelj koja si je mogla priuštiti gradnju zamka i održavanje prisutnosti u Luthadelu smatralo se Velikom Kućom.
Većina otvorenih površina u gradu nalazila se oko tih zamaka. Ti komadići prostora između nastambi bili su nalik čistinama u šumi, a zamci poput samotnih planina što se uzdižu nad ostatkom krajolika. Crnih planina. Poput ostatka grada, zamci su bili umrljani bezbrojnim godinama pepelpada.
Svaka je građevina u Luthadelu – ustvari gotovo svaka struktura koju je Kelsier ikad vidio – bila do nekog stupnja pocrnjela. Čak je i gradski bedem, na kojem je Kelsier upravo stajao, bio prekriven osmuđenom patinom. Građevine bi u pravilu bile najtamnije pri vrhu, tamo gdje se pepeo nakupljao, ali kiše i večernja vlaga uvijek bi mrlje raširile preko rubova i niz zidove. Poput boje koja curi niz platno, tama se naizgled neravnomjerno širila niz bokove zgrada.
Ulice su, naravno, bile u potpunosti crne. Kelsier je stajao i čekao, promatrao grad dok je na ulici ispod njega skupina skaa raščišćavala najnovije nanose pepela. Odnijet će zatim pepeo do rijeke Channerel koja protječe središtem grada i baciti ga u nju kako se ne bi nakupio i naposljetku zatrpao grad. Kelsier se ponekad pitao zašto čitavo carstvo nije samo golema hrpa pepela. Pretpostavljao je da se prije ili kasnije pepeo raspadne i upije ga tlo. A opet, održavanje gradova i polja dovoljno čistim za uporabu iziskivalo je golem napor.
Srećom, uvijek je bilo skaa koji će raditi. Radnici ispod njega nosili su jednostavne kapute i hlače, pohabane i umrljane pepelom. Baš kao i radnici na plantaži koju je napustio prije nekoliko tjedana, i ovi su skaa radili izmorenim, snuždenim pokretima. Druge su skupine skaa prolazile pored radnika kao odgovor na udaljena zvona koja su oglašavala vrijeme i pozivala ih na jutarnje smjene u kovačnicama i vodenicama. Luthadelov je glavni izvozni proizvod bio metal: grad je bio dom stotinama kovačnica i prerađivačnica. No rijeke su ga također činile odličnom lokacijom za mlinove i vodenice za obradu tekstila.
Skaa su nastavili s radom. Kelsier je skrenuo pogled s njih i usmjerio ga u daljinu, prema središtu grada i palači Lorda Vladara koja se tamo nadvijala nad svime poput golema kukca: Kredik Shaw, Brdo Tisuću Tornjeva. Palača je bila nekoliko puta veća od bilo kojeg plemićkog zamka, i daleko najveća građevina u čitavom gradu.
Novi je pepelpad započeo dok je Kelsier zamišljeno promatrao grad. Pahulje pepela blago su se spuštale na ulice i zgrade. Jako puno pepela u zadnje vrijeme, pomislio je i bilo mu je drago što ima razlog navući kapuljaču. Pepelgore su sigurno aktivne.
Nije bilo vjerojatno da će ga itko u Luthadelu prepoznati – tri su godine prošle od njegova uhićenja. No kapuljača ga je ipak umirivala. Ako sve pođe po planu, kucnut će čas kad će Kelsier htjeti biti viđen i prepoznat. No za sad je bilo možda najbolje da bude anoniman.
Jedno mu je obličje naposljetku prišlo preko bedema. Muškarac zvan Dockson, niži od Kelsiera i četvrtasta lica koje je dobro pristajalo njegovoj osrednje krupnoj građi. Obični smeđi kaput s kapuljačom pokrivao mu je crnu kosu, a imao je i kratku bradu koju je nosio još otkako mu je prije kojih dvadeset godina na licu izbio prvi par dlačica.
I on je, poput Kelsiera, bio odjeven poput plemića: raznobojna vesta, tamni kaput i hlače i tanki ogrtač za zaštitu od pepela. Odjeća nije bila raskošna, ali bila je plemićka – upućivala je na lutadelsku srednju klasu. Većina ljudi plemenitog roda nije bila dovoljno bogata da bih ih se smatralo dijelom Velike Kuće – a opet, u Konačnom Carstvu plemstvo nije bilo stvar novca. Bilo je stvar povijesti i krvnih linija; Lord Vladar bio je besmrtan i činilo se da se još uvijek sjeća onih koji su ga podržali tijekom ranih godina njegove vladavine. Potomci tih ljudi će uvijek biti u njegovoj milosti, ma koliko siromašni postali.
Odjeća je trebala odvratiti bilo kakvu gradsku patrolu od postavljanja previše pitanja. Što se ticalo Kelsiera i Docksona, odjeća je naravno bila varka. Ni jedan ni drugi nisu bili plemići – iako je Kelsier tehnički bio miješane krvi. Što je na mnoge načine bilo gore nego da je obični skaa.
Dockson je došetao do Kelsiera pa se čvrstim rukama opušteno naslonio na zid. “Kell, kasniš koji dan.”
“Odlučio sam putem stati kod par plantaža na sjeveru.”
“A”, rekao je Dockson. “Znači jesi imao nešto sa smrću lorda Trestinga.”
Kelsier se nasmiješio. “Moglo bi se reći.”
“Lokalno je plemstvo poprilično uznemirila njegova smrt.”
“To sam i htio”, rekao je Kelsier. “Iako, da budem iskren, nije mi u planu bilo nešto toliko dramatično. Ispalo je više slučajnost nego išta drugo.”
Dockson je podigao obrvu. “Kako ‘slučajno’ ubiješ plemića u njegovoj vili?”
“Nožem u prsa”, odvratio je Kelsier ležerno. “No, parom noževa u prsa – pažljivost se isplati.”
Dockson je zakolutao očima.
“Dox, njegova smrt baš i nije tragedija”, rekao je Kelsier. “Trestinga se čak i za jednog plemića smatralo okrutnim.”
“Briga mene za Trestinga”, rekao je Dockson. “Samo razmatram ludost koja me navela da se upustim u novi pothvat s tobom. Napad na provincijskog lorda u njegovoj vili prepunoj stražara… Kell, iskreno, skoro sam zaboravio koliko nesmotren znaš biti.”
“Nesmotren?” nasmijao se Kelsier. “To nije bilo nesmotreno – to je bilo samo malo odvlačenje pažnje. Čekaj da vidiš što sam isplanirao!“
Dockson je jedan kratak trenutak samo stajao pa se zatim nasmijao. “Lorda mi Vladara, Kell, lijepo je da si se vratio! Bojim se da je ovdje postalo prilično dosadno u zadnjih par godina.”
“Sredit ćemo to”, obećao je Kelsier. Duboko je udahnuo dok je pepeo blago padao oko njega. Skaa čistači su se već vratili radu na ulicama tamo dolje, metući tamni pepeo. Stražarska je patrola prošla iza Kesiera i Docksona i kimnula im. U tišini su pričekali da prođu.
“Lijepo je vratiti se”, rekao je Kelsier naposljetku. “Luthadel ima nešto od doma u sebi – iako je ustvari tmurna rupetina. Jesi li organizirao sastanak?”
Dockson je kimnuo. “Ali možemo krenuti tek večeras. Uostalom, kako si uopće ušao u grad? Postavio sam promatrače kod vratnica.”

Tags: epska fantastikafantasyKonačno CarstvoorionromanSandersonulomak