Konačno Carstvo

“Ha? A, sinoć sam se ušuljao.”
“Ali kako –” Dockson je zastao. “A da. Na to se tek trebam naviknuti.”
Kelsier je slegnuo ramenima. “Ne vidim zašto. Oduvijek surađuješ s Maglenjacima.”
“Da, ali ovo je drugačije”, rekao je Dockson. Podignutom je rukom zaustavio dalje prigovore. “Kell, u redu je. Ne premišljam se – samo sam rekao da ću se trebati naviknuti.”
“U redu. Tko sve dolazi večeras?”
“Pa, Lahor i Ham, naravno. Jako su znatiželjni u vezi tvog tajanstvenog pothvata – a da ne pričam koliko su ozlojeđeni što im ne želim reći što si radio proteklih par godina.”
“Super”, rekao je Kelsier uz smiješak. “Nek’ se pitaju. A Trap?”
Dockson je zavrtio glavom. “Trap je mrtav. Ministarstvo ga je napokon uhvatilo prije par mjeseci. Nisu se ni zamarali slanjem u Jame – na mjestu su mu otfikarili glavu.”
Kelsier je sklopio oči i tiho izdahnuo. Činilo se da prije ili kasnije Čelično Ministarstvo svakog uhvati. Ponekad se Kelsieru činilo da život skaa Maglenjaka nije toliko preživljavanje koliko biranje pravog trenutka za smrt.
“Što znači da nemamo Zastirača”, rekao je Kelsier naposljetku, otvorivši oči. “Imaš li prijedlog?”
“Ruddy”, rekao je Dockson.
Kelsier je zavrtio glavom. “Ne. On je dobar Zastirač, ali nije dovoljno dobar čovjek.”
Dockson se nasmiješio. “Nije dovoljno dobar čovjek da bude dio lopovske družine… Kell, stvarno si mi nedostajao. U redu, onda tko?”
Kelsier je razmišljao. “Da li Hromi još uvijek vodi onu svoju trgovinu?”
“Koliko znam”, rekao je Dockson polako.
“Navodno je jedan od najboljih Zastirača u gradu.”
“Valjda”, rekao je Dockson. “Ali… nije li navodno teško raditi s njim?”
“Nije on loš”, rekao je Kelsier. “Jednom kad ga upoznaš. Uostalom, mislim da bi mogao biti… sklon ovom pothvatu.”
“U redu”, rekao je Dockson i slegnuo ramenima. “Pozvat ću ga. Mislim da je jedan od njegovih rođaka Kositrenooki. Želiš li da i njega pozovem?”
“Zvuči dobro”, rekao je Kelsier.
“U redu”, rekao je Dockson. “No, ostao nam je samo Yeden. Ako je još uvijek zainteresiran…”
“Doći će”, rekao je Kelsier.
“I bolje mu je”, rekao je Dockson. “Naposljetku, on nas plaća.”
Kelsier je kimnuo pa se namrštio. “Nisi spomenuo Marsha.”
Dockson je slegnuo ramenima. “Upozorio sam te. Tvom se bratu nikad nisu sviđale naše metode, a sad… no, znaš kakav je Marsh. Ne želi više imati posla ni s Yedenom ni s pobunom, a kamoli s hrpom kriminalaca. Mislim da ćemo morati naći nekog drugog da se uvuče među obligatore.”
“Ne”, rekao je Kelsier. “On će. Samo ga moram uvjeriti.”
“Ako ti tako kažeš.” Dockson je zatim utihnuo i jedan su trenutak samo stajali naslonjeni na ogradu, promatrali pepelom umrljani grad.
Dockson je naposljetku zavrtio glavom. “Ovo je ludost, nije li?”
Kelsier se nasmiješio. “Ali dobar je osjećaj, zar ne?”
Dockson je kimnuo. “Odličan.”
“Bit će to pothvat bez premca”, rekao je Kelsier gledajući prema sjeveru – preko grada i prema iskrivljenoj zgradi u njegovom središtu.
Dockson je zakoračio unatrag od zida. “Imamo još par sati do sastanka. Želim ti nešto pokazati. Mislim da imamo vremena – ako požurimo.”
Kelsier ga je znatiželjno pogledao. “No, htio sam otići prekoriti brata čistunca. Ali sad…”
“Vrijedit će”, obećao je Dockson.

Vin je sjedila u kutu glavne jazbine sigurne kuće. Kao i obično, držala se sjena; što im je više bila izvan vidokruga to su je ostali više ignorirali. Nije si mogla priuštiti trošenje Sreće na držanje muških ruku dalje od sebe. Jedva je stigla obnoviti ono što je potrošila tijekom sastanka s obligatorom prije nekoliko dana.
Za stolovima je sjedila uobičajena rulja, kockala ili raspravljala o manjim pothvatima. Dim iz tucet različitih lula nakupljao se pri stropu, a zidovi su bili prekriveni tamnim mrljama istog porijekla. Pod je bio umrljan pepelom. Kao i većina lopovskih družina, Camonova nije bila poznata po urednosti.
U stražnjem dijelu prostorije bila su vrata, a iza njih kružno kameno stubište koje je vodilo do lažne rešetke kišnog odvoda u uličici. Ova prostorija, baš kao i mnoge druge skrivene prostorije u carskoj prijestolnici Luthadel, nije trebala postojati.
Iz prednjeg je dijela prostorije dopro grubi smijeh, tamo gdje je Camon s pola tuceta svojih kompića uživao u tipičnom popodnevu piva i grubih šala. Camonov je stol bio pored šanka čija su preskupa pića bila još jedan način na koji je Camon iskorištavao one koji rade za njega. Lutadelski su kriminalci jako dobro usvojili sve čemu ih je plemstvo podučilo.
Vin se trudila ostati nevidljivom. Prije šest mjeseci nikad ne bi povjerovala da joj život može biti gori ako nema Reena. Ali brat ju je, unatoč svojem nasilnom bijesu, čuvao od požude drugih članova družine. U lopovskim je družinama bilo malo žena; u pravilu su žene koje bi se uplele u podzemlje završavale kao kurve. Reen joj je uvijek govorio da cura treba biti opaka – opakija od muškarca – ako želi preživjeti.
Zar misliš da će neki vođa družine htjeti rizik kao što si ti? bio je rekao. Ni ja ne želim raditi s tobom, a brat sam ti.
Leđa su je još uvijek boljela; Camon ju je dan ranije bio išibao. Krv će joj upropastiti košulju, a neće si moći priuštiti novu. Camon je već zadržavao svu njenu zaradu kako bi otplatio dugove koje je Reen ostavio.
Ali jaka sam, pomislila je.
I to je bila ironija. Batine je više skoro pa nisu boljele jer je zbog Reenova čestog zlostavljanja Vin postala otporna, a istovremeno naučila i kako izgledati jadna i slomljena. Na neki su način batine porazile same sebe. Modrice i otekline bi zarasle, ali svako bi novo premlaćivanje Vin učinilo čvršćom. Snažnijom.
Camon je ustao. Posegnuo je u džep veste i izvukao zlatni džepni sat. Kimnuo je jednom od svojih drugova pa pogledom pretražio prostoriju u potrazi za… njom.
Pogled mu se zaustavio na Vin. “Vrijeme je.”
Vin se namrštila. Vrijeme je za što?

Kanton Financija bio je impozantna građevina – a opet, sve u vezi Čeličnog Ministarstva običavalo je biti impozantno.
Zgrada je bila visoka i četvrtasta te imala golemi prozor rozetu na pročelju, iako je staklo izvana bilo zatamnjeno. S obje su strane prozora visjeli veliki stjegovi čija je pepelom umrljana crvena tkanina bila ispisana hvalospjevima Lordu Vladaru.
Camon je kritičkim okom promatrao zgradu. Vin je osjećala njegovu tjeskobu. Kanton Financija teško bi se nazvalo najviše prijetećim od svih ureda Ministarstva – Kanton Inkvizicije, pa čak i Kanton pravovjerja bili su na puno zlokobnijem glasu. No svojevoljno ući u urede Ministarstva… staviti se u ruke obligatora… no, moralo bi se jako dobro razmisliti prije tako nečeg.
Camon je duboko udahnuo pa krenuo naprijed, štapom za dvoboj tapkajući po kaldrmi u hodu. Bio je odjeven u raskošno plemićko odijelo i pratilo ga je pola tuceta članova družine – uključujući Vin – koji su mu glumili “sluge”.
Vin je slijedila Camona uz stepenice pa pričekala da jedan od članova družine skoči naprijed otvoriti svom “gospodaru” vrata. Činilo se da od šest poslužitelja samo Vin ne zna ništa o Camonovom planu. Therona – Camonova navodnog partnera u ovoj prevari – nije bilo, što je bilo sumnjivo.

Tags: epska fantastikafantasyKonačno CarstvoorionromanSandersonulomak