Konačno Carstvo

“Vaša milosti, mi smo vam najbolji izbor”, rekao je Camon. “Bojite se da će moja kuća doživjeti ekonomski krah? Pa što ćete izgubiti ako se to i dogodi? U najgorem će slučaju moji brodovi prestati ploviti i morat ćete pronaći drugog trgovca. Ali ako je vaše pokroviteljstvo dovoljno da održi moju kuću živom, sklopili ste zavidan dugoročni ugovor.”
“Tako znači”, rekao je Arriev lako. “A zašto baš Ministarstvo? Zašto ne sklopiti ugovor s nekim drugim? Sigurno imate drugih mogućnosti – drugih skupina koje bi odmah pristale na takve cijene.”
Camon se namrštio. “Vaša milosti, ovdje se ne radi o novcu, već o pobjedi – o pokazivanju samopouzdanja – koju bismo postigli dobivanjem ugovora s Ministarstvom. Ako nam vi vjerujete, i drugi će. Trebam vašu podršku.” Camon se sad znojio. Vjerojatno je počeo žaliti što je riskirao. Je li ga netko izdao? Je li Theron bio iza ovog neobičnog sastanka?
Obligator je tiho čekao. Vin je znala da bi ih mogao uništiti. Ako bi samo posumnjao da ga varaju, predao bi ih Kantonu Inkvizicije. Nije jedan plemić ušao u zgradu Kantona i nikad se vratio iz nje.
Škrgućući zubima Vin je posegnula i iskoristila Sreću na obligatoru, učinila ga manje sumnjičavim.
Arriev se nasmiješio. “No, uvjerili ste me”, odjednom je izjavio.
Camon je uzdahnuo od olakšanja.
Arriev je nastavio: “Prema vašem najnovijem pismu potrebno vam je tri tisuće boksinga kao predujam kojim biste obnovili opremu i nastavili brodarske aktivnosti. Obratite se pisaru u glavnom hodniku, s njim ćete dovršiti papirologiju kojom ćete zadužiti potrebna sredstva.”
Obligator je izvukao debeli list birokratskog papira s jedne hrpe pa na dno udario pečat. Pružio ga je Camonu. “Vaš ugovor.”
Camon se duboko nasmiješio. “Znao sam da je obraćanje Ministarstvu bilo mudar odabir”, rekao je i primio ugovor. Ustao je, s poštovanjem kimnuo obligatoru pa Vin rukom dao znak da mu otvori vrata.
Učinila je to. Nešto ne valja. Nešto jako ne valja. Zastala je dok je Camon odlazio i bacila pogled unatrag, prema obligatoru. Još uvijek se smiješio.
Sretan je obligator uvijek bio loš znak.
Ali nitko ih nije zaustavio putem kroz čekaonicu punu plemića. Camon je ugovor predao pisaru, a vojnici ih nisu došli uhititi. Pisar je izvukao malu škrinju punu kovanica pa je nehajno pružio Camonu.
A onda su jednostavno otišli iz zgrade i Camon je s vidnim olakšanjem skupio ostale poslužitelje. Nitko nije digao uzbunu. Vojnici nisu dotrčali do njih. Bili su slobodni. Camon je uspješno prevario i Ministarstvo i drugog vođu družine.
Izgleda.

Kelsier je ugurao još jedan crveni kolač u usta i sa zadovoljstvom ga sažvakao. Debeli lopov i njegova žgoljava poslužiteljica prošli su kroz čekaonicu i ušli u prolaz iza nje. Obligator s kojim su razgovarali ostao je u uredu, očito čekajući sljedeći sastanak.
“No?” pitao je Dockson. “Što misliš?”
Kelsier je bacio pogled na kolače. “Nisu loši”, rekao je i uzeo još jedan. “Ministarstvo oduvijek ima odličan ukus – ima smisla da će im ponuda kolača biti vrhunska.”
Dockson je zakolutao očima. “O maloj, Kell.”
Kelsier se nasmiješio dok je trpao četiri kolača u ruku pa kimnuo prema vratima. U kantonskoj je čekaonici sad bilo previše gužve da bi se raspravljalo o delikatnim stvarima. Putem van zastao je i rekao obligatorovom tajniku u kutu da će morati prebaciti sastanak za neki drugi dan.
Zatim su prošli kroz ulaznu komoru – i pored pretilog vođe družine koji je razgovarao s pisarom. Kelsier je stupio van, navukao kapuljaču zbog pepela koji je još uvijek padao pa krenuo preći ulicu. Zastao je pored jedne uličice, na mjestu s kojeg su on i Dockson mogli promatrati vrata zgrade Kantona.
Kelsier je zadovoljno žvakao kolače. “Kako si saznao za nju?” pitao je između zalogaja.
“Tvoj brat”, rekao je Dockson. “Camon je prije par mjeseci pokušao muljati Marsha i tad je isto sa sobom bio poveo malu. U biti, Camonova je mala amajlija postala donekle poznata u pravim krugovima. Nisam još siguran zna li ona što je ustvari. Znaš i sam koliko lopovi znaju biti praznovjerni.”
Kelsier je kimnuo i obrisao dlanove jedan o drugi. “Kako si znao da će danas biti ovdje?”
Dockson je slegnuo ramenima. “Mito na par pravih mjesta. Držim oko na maloj još otkako mi je Marsh skrenuo pažnju na nju. Htio sam ti omogućiti da je sam vidiš u akciji.”
S druge strane ulice vrata zgrade Kantona napokon su se otvorila i kroz njih je stupio Camon, okružen “slugama”. Mala djevojka kratke kose bila je s njima. Kelsier se mrštio dok ju je promatrao. U koraku joj je bilo nečeg napetog i trznula bi se svaki put kad bi netko napravio nagli pokret. Desna joj je strana lica još uvijek pokazivala tragove tek napola zacijeljele modrice.
Kelsier je pogledao napuhanog Camona. Morat ću smisliti nešto zaista prikladno za njega.
“Jadnica”, promrmljao je Dockson.
Kelsier je kimnuo. “Neće još dugo biti zarobljena. Pravo je čudo da je netko već nije otkrio.”
“Znači brat ti je bio u pravu?”
Kelsier je kimnuo. “U najmanju je ruku Maglenjak, a ako Marsh kaže da je i više od toga, sklon sam vjerovati mu. Malo me čudi što je iskoristila alomanciju na članu Ministarstva, naročito u zgradi Kantona. Rekao bih da nije ni svjesna da koristi svoje sposobnosti.”
“Je li to moguće?” pitao je Dockson.
Kelsier je kimnuo. “Metale u tragovima u vodi može se sagorijevati, iako daju tek trunku moći. To je jedan od razloga zašto je Lord Vladar sagradio ovaj grad ovdje – tlo je bogato metalima. Rekao bih da…”
Kelsier je ušutio, blago se mršteći. Nešto nije valjalo. Bacio je pogled prema Camonu i njegovoj družini. Još uvijek ih se vidjelo u daljini, prelazili su cestu na putu prema jugu.
U dovratku zgrade Kantona pojavilo se obličje. Bio je vitak i samouvjerena držanja, očiju ukrašenih tetovažama višeg prelana Kantona Financija. Vjerojatno je to bio isti onaj muškarac s kojim se Camon maloprije sastao. Obligator je iskoračio iz zgrade, a za njim je izašao još jedan muškarac.
Dockson se naglo ukočio iza Kelsiera.
Drugi je muškarac bio snažne građe. Dok se okretao, Kelsier je vidio da su kroz muškarčeve oči bili nabijeni debeli metalni klinovi. Širine očnih duplji, klinovi su bili dovoljno dugi da im oštri vrhovi strše oko palac iz muškarčeva obrijanog potiljka. Plosnati krajevi sjali su poput dva srebrna diska, stršeći iz duplji tamo gdje su trebale biti oči.
Čelični Inkvizitor.
“Otkud to ovdje?” pitao je Dockson.
“Mirno”, rekao je Kelsier, trudeći se i sebe natjerati na isto. Inkvizitor je pogledao u njihovom smjeru, probijene su oči promatrale Kelsiera pa se zatim okrenule u smjeru u kojem su Camon i djevojka otišli. Kao i svi Inkvizitori, i ovaj je imao složene očne tetovaže – većinom crne s jednom crvenom crtom – koje su ga označavale kao visoko rangiranog člana Kantona Inkvizicije.
“Nije ovdje zbog nas”, rekao je Kelsier. “Ne sagorijevam ništa – mislit će da smo obični plemići.”
“Mala”, rekao je Dockson.
Kelsier je kimnuo. “Kažeš da Camon već duže vrijeme mulja Ministarstvo. Djevojku je očito otkrio neki od obligatora. Obučeni su prepoznati kad im alomant čačka po emocijama.”
Dockson se zamišljeno namrštio. S druge je strane ulice Inkvizitor razgovarao s obligatorom, nakon čega su obojica krenuli u smjeru kojim je Camon bio pošao. Nije se činilo da im se žuri.
“Sigurno su poslali nekog da ih prati”, rekao je Dockson.
“To je Ministarstvo”, rekao je Kelsier. “Poslali su najmanje dvoje.”
Dockson je kimnuo. “Camon će ih odvesti ravno do svoje sigurne kuće. Bit će na desetke mrtvih. To većinom baš i nisu krasni ljudi, ali…”
“Ali na svoj se način bore protiv Konačnog Carstva”, rekao je Kelsier. “Uostalom, nemam namjeru izgubiti moguću Maglorođenu – želim razgovarati s tom djevojkom. Možeš li se pobrinuti za ove što ih prate?”
“Kell, rekao sam ti da sam postao dosadan”, rekao je Dockson. “Nisam postao šlampav. Mogu se nositi s par ministarskih tukaca.”
“Odlično”, rekao je Kelsier, posegnuo u džep kaputa i izvadio malu epruvetu. U njoj su, u alkoholnoj otopini, plutali komadići metala. Željezo, čelik, kositar, lim, bakar, bronca, cink i mjed – osam osnovnih alomantskih metala. Kelsier je izvadio čep i iskapio sadržaj jednim brzim gutljajem.
Spremio je sad praznu epruvetu u džep pa obrisao usta. “Ja ću se pobrinuti za Inkvizitora.”
Dockson se činio tjeskobnim. “Pokušat ćeš ga srediti?”
Kelsier je zavrtio glavom. “Preopasno. Samo ću mu odvući pažnju. A sad kreni – ne želimo da te uhode pronađu sigurnu kuću.”
Dockson je kimnuo. “Nađemo se na petnaestom križanju”, rekao je pa potrčao niz uličicu i nestao iza ugla.
Kelsier je brojao do deset prije nego je posegnuo u sebe i zapalio svoje metale. Tijelo su mu preplavili snaga, jasnoća i moć.
Kelsier se nasmiješio; zatim je – sagorijevajući cink – posegnuo prema van i čvrsto potegnuo Inkvizitorove emocije. Stvorenje se ukočilo na mjestu pa naglo okrenulo i pogledalo prema zgradi Kantona.
Hajdemo se malo loviti, pomislio je Kelsier.