Led
Jacek Dukaj: LED
Ulomak iz romana | O sinu za tisuću rubalja
Dana 14. srpnja 1924. godine, kada su po mene došli činovnici Ministarstva zime, uvečer istoga dana, uoči Siberijade, počeo sam sumnjati u vlastito postojanje.
Ispod perine, tri deke i staroga gabardenskog kaputa, u flanelskim dugim gaćama i vunenome džemperu, u čarapama navučenima na druge čarape – samo su stopala provirivala ispod perine i deka – nakon nekoliko sati sna tijekom kojega sam se konačno ugrijao, sklupčan gotovo u obliku kugle, glave gurnute ispod jastuka s debelom jastučnicom, tako da su i zvukovi koji su mene dopirali bili već tiši, ugrijani, kao uronjeni u vosak, poput mravaca zaglibljenih u smoli, probijajući se polagano i mukotrpno, kroz san i jastuk, milimetar po milimetar, riječ po riječ:
– Gospodin Venedikt Jeroslawski.
– On je.
– Spava?
– Spava, Ivane Ivanoviču.
Jedan i drugi glas, prvi nizak i promukao, drugi nizak i melodiozan; prije negoli sam podigao deku i kapke, već sam ih vidio kako se nada mnome naginju, onaj promukao iznad glave, a onaj melodioznoga glasa odozdo, moji carski anđeli.
– Probudili smo gospodičića Venedikta – ustanovio je Ivan kad sam podigao drugi kapak. Kimnuo je prema Bernatovoj; gazdarica je pokorno napustila sobu.
Ivan je primaknuo tabure i sjeo; koljena je držao skupljena, a na njima crni polucilindar s uskim obodom. Visoki vatermörder ovratnik, bijel poput snijega na podnevnome suncu, tukao mi je u oči, bijeli vatermörder i bijele službene manžete koje su djelovale zasljepljujuće na pozadini jednoličnoga crnila njihovih odora. Zažmirio sam.
– Dopustite, Venedikte Filipoviču.
Dopustili su si. Drugi je sjeo na rubu kreveta, povukavši svom težinom perinu tako da sam je morao pustiti; uhvativši se za deku, podigao sam se na slamnjači i tako otkrio svoja leđa da se ledeni zrak uvukao pod moj džemper i duge gaće te sam, posve se probudivši, uzdrhtao od hladnoće.
Navukao sam kaput preko ramena, a koljena sam primaknuo pod bradu.
Pogledali su me razgaljeni.
– Kako zdravlje?
Nakašljao sam se. U grlu mi je stajao noćni šlajm, jetka kiselina sastavljena od sadržaja mojeg želuca, od kobasice sa češnjakom, malih krastavaca i svega onoga što sam sinoć pojeo, od toplog likera od drena i cigareta, sve siline cigareta. Nagnuo sam se prema zidu i hračnuo u pljuvačnicu. Pritom sam se previše izvinuo i uslijed toga dugo i teško kašljao.
Obrisao sam usta rukavom kaputa.
– A, majke ti ga.
– Dobro je, dobro, već smo se bojali da nećete ustati iz kreveta.
Ustao sam. Lisnica je ležala na podu, stisnuta iza tegle s mrtvom pelargonijom. Izvadio sam isprave i tutnuo ih Ivanu pod nos.
Nije ih ni pogledao.
– Ali gospodine Jeroslawski! Zar nas smatrate pukim pozornicima? – Još se više ispružio na tom tabureu, a mislio sam da je to nemoguće, ali stvarno se toliko ispružio da su mi se zidovi učinili nakrivljeni, ormar kao da je imao na sebi grbu, a vratnice su izgledale sklerotične; uvrijeđen, činovnik je podigao podbradak i isturio grudi. – Lijepo vas molimo da pođete s nama u Medenu ulicu na čaj i slastice, komesar uvijek ima uz sebe šerbet, čajne kolačiće, roščiće, ravno iz Semadenija, prava gozba za nepce, ako se mogu tako izraziti, zar ne, Kirile?
– Možete, Ivane Ivanoviču, kako da ne – zacvrkutao je Kiril.
Ivan Ivanovič imao je duge brkove, snažno premazanih pomadom i uvijene prema gore; Kiril je pak bio posve izbrijan. Ivan je iz džepa prsluka izvukao džepni sat na zapletenome lancu i izjavio da je pet minuta do pet sati i da komesar Preiss silno cijeni točnost – a trebao bi u neko vrijeme i večerati. Imao je dogovor s general-majorom u hotelu Francuska.
Tags: alternativna povijestdukajEUEUPLKreativna Europamagični realizamnagradapoljskaromansfspekulativna fikcijasuvremena književnostulomakzfznanstvena fantastika