Led

Kiril je ponudio Ivana duhanom, Ivan je ponudio Kirila cigaretom, a obojica su me promatrala dok sam se odijevao. Ulio sam u umivaonik ledenu vodu. Keramičke pločice peći bijahu ledene. Upalio sam fitilj u svjetiljci. Jedini prozor u sobi gledao je na usko dvorište, stakla su pak bila toliko prljava i prekrivena injem da čak ni u podne kroz njih nije ulazilo previše sunčeve svjetlosti. Kad bih se brijao – dok sam to još prakticirao – morao sam staviti pred ogledalo svjetiljku i okrenuti plamen na najjače. Zyga se rastao od britve odmah po dolasku u Varšavu; uzgajao je bradu dostojnu kakvog popa. Povirio sam na njegov ležaj s druge strane peći. Ponedjeljkom ima predavanja, zacijelo je ustao u zoru. Na Zygmuntovom krevetu ležali su crni krzneni kaputi činovnikā, njihove rukavice, štap i šalovi. Stol je pak bio posve nakrcan prljavim posuđem, bocama (praznim), knjigama, časopisima, bilježnicama. Zyga je sušio svoje čarape i donje rublje tako što ih je objesio da vise s ruba stola, pritisnuti anatomskim atlasima i rječnicima latinskoga. A posred stola, na izlizanome od čitanja, zamašćenome izdanju Riemannovoga djela Über die Hypothesen, welche der Geometrie zu Grunde liegen i na hrpi požutjelih izdanja dnevnog lista Kurier Warszawski, koje smo rabili za potpalu, popunjavanje pukotina nastalih uslijed velike studeni i za sušenje čizama, kao i za umatanje sendviča s maslacem – uzdizao se dvostruki red svijeća i onih koje su tinjale, nalik na ruševine stearinskoga Partenona. Uz zid sučelice peći gomilale su se visoke hrpe knjiga u tvrdome ovitku, posložene prema formatu i debljini, kao i prema učestalosti čitanja. Medaljon s likom Majke Božje Ostrobramske – jedina ostavština bivših stanara koje je Bernatova izbacila na cestu zbog “nepriličnoga ponašanja” – koji je visio iznad njih na začađenome zidu, posve je pocrnio i sada je prije nalikovao na dio kakvog srednjovjekovnoga oružja liliputanaca. Ivan ga je dugo iznimno usredotočeno promatrao, sjedeći ukočen u stolici, lijeva mu je ruka s cigaretom visjela sa strane pod kutom od četrdeset pet stupnjeva od tijela, desna mu bijaše položena na butinu pored polucilindra, mrštio je obrve i nos, uvijao brk – i tad sam shvatio da je on gotovo slijep, da je riječ o uredskome kratkovidu, na nosu i ispod očiju imao je tragove od binokla, bez njega se morao pouzdati u Kirila. Ušli su ravno iz studeni i Ivan je bio primoran skinuti naočale. I meni nekad ovdje suze oči. Zrak je u unutrašnjosti zgrade gust, težak, ispunjen svekolikim zapasima ljudskih i životinjskih organizama, prozore nitko ne otvara, vrata smjesta zalupimo i popunjavamo krpama pukotine iznad pragova kako nam toplina ne bi izašla iz zgrade – za ogrjev valja platiti, a tko ima dovoljno novca za ugljen taj se zacijelo ne bi potucao po ovakvim mračnim kućerinama u kojima je zrak gust, toliko težak da kad dišeš imaš osjećaj kao da piješ vodu koju je ispljunuo susjed i njegov pas, svaki tvoj udisaj je milijun puta prije prošao kroz tuberkulozna pluća seljaka, Židova, kočijaša, mesara i kurvi, iskašljan iz pocrnjeloga grkljana opetovano ti se vraća, natopljen njihovom slinom i sluzi, profiltriran kroz zaražena, ušljiva i zagnojena tijela, ona su ga iskašljala, išmrkala i ispljunula ravno tebi u usta, moraš ga progutati, moraš disati, stoga diši!
– Is-pričavam se.
Nužnik na kraju hodnika nasreću nije bio zauzet. Izbljuvao sam se u rupu iz koje me u lice zapuhnuo ledeni smrad. Ispod usrane daske izlazili su žohari. Zgnječio sam ih palcem dok su mi se uspinjali po bradi.
Izašavši natrag u hodnik, ugledao sam Kirila koji je stajao na pragu sobe – držao me je na oku, pazio je da im ne pobjegnem u hladnoću u dugim gaćama i džemperu. Sporazumno sam se nasmijao. Pružio mi je maramicu i pokazao na lijevi obraz. Obrisao sam se. Kad sam mu je krenuo vratiti, uzmaknuo je za jedan korak. Ponovno sam se nasmijao. Imam široka usta, lako se nasmijem.
Uzeo sam svoje jedino odijelo za izlaske, tj. crno u kojem sam položio zadnje ispite; da nije sloja donjeg rublja koje sam nosio ispod njega, sada bi visjelo na meni kao na kosturu. Činovnici su me promatrali dok sam vezao cipele, zakopčavao prsluk, dok sam se batrgao s uštirkanim ovratnikom kojeg sam pričvrstio za posljednju pamučnu košulju. Uzeo sam dokumente i ostatak gotovine, tri rublja i četrdeset dvije kopjejke – mito će od toga biti simboličan, ali čovjek se s praznim novčanikom u uredu osjeća nagim. Ništa nisam mogao učiniti u vezi staroga kožuha – zakrpe, mrlje, krivi šavovi – drugoga nisam imao. Promatrali su me šutke kako guram ruke u nesimetrične rukave, lijevi je bio dulji. Nasmijao sam se kao da se ispričavam. Kiril je zaslinio olovku i pedantno nešto zapisao na manžetu.

Tags: alternativna povijestdukajEUEUPLKreativna Europamagični realizamnagradapoljskaromansfspekulativna fikcijasuvremena književnostulomakzfznanstvena fantastika