Posted in Ulomci

Led

15. kolovoza 2022.

· by
by

Izašli smo. Bernatova nas je upadljivo promatrala kroz odškrinuta vrata – međutim, pojavila se pred činovnicima, rumena u licu i brbljiva, ne bi li ih otpratila dolje s drugoga kata i kroz oba dvorišta-bunara do ulaznih vrata, gdje je čuvar Valentin, popravivši kapu s mesinganom pločicom i skrivši lulu u džep, na brzinu počistio snijeg s nogostupa i pomogao činovnicima da uđu u saonice, pridržavši ih ispod podlaktice kako se ne bi poskliznuli na zaleđenome pločniku, dok ih je Bernatova, dok su već sjedili i omotali si noge prekrivačima, obasipala bujicama pritužbi na zlobne sustanare, na bandu zločinaca s Powiśla koji provaljuju u kuće čak i tijekom dana, kao i na jezivu hladnoću uslijed koje se prozori iznutra iskrivljavaju, a cijevi pucaju u zidovima te nikakve instalacije ni kanalizacija ne mogu dugo izdržati u zemlji; naposljetku ih je grozničavo uvjeravala da me već odavno sumnjiči za razne prekršaje i nečasne postupke te bi me jamačno potkazala vlastima da na grbači nema tisuću i jednu drugu brigu – dok kočijaš nije za Kirilovim leđima sa svojega sjedišta udario bičem i konji su povukli saonice u lijevo, primoravši ženu da odstupi, i tako smo se zaputili prema varšavskome odsjeku Ministarstva zime koje se nalazilo u nekadašnjoj Palači krakovskih biskupa, na adresi Medena ulica br. pet, na uglu sa Senatorskom ulicom.
Prije nego što smo skrenuli iz ulice Koszykowe u Marszałkowsku, počeo je pršiti snijeg; navukao sam kapu na uši. Činovnici su u svojim širokim krznenim kaputima i polucilindrima nalik orahovim ljuskama, sjedeći na niskim klupama saonica, Ivan pored mene, Kiril leđima prema izvozčiku, podsjećali na hrušteve koje sam vidio u Zygmuntovoj bilježnici: debela, ovalna torza, kratke noge, male glave, sve blistavo crno, zatvoreno u geometrijskoj simetriji elipsa i krugova. Oblik toliko blizu idealu kugle sâm se izrezuje iz svijeta. Gledali su ispred sebe ravnodušnim pogledom, stisnutih usta i podbradaka visoko uzdignutih iznad ukrućenih ovratnika, pasivno se prepuštajući kretanju saonica. Mislio sam da ću doznati nešto od njih putem. Mislio sam da će tražiti napojnice zato što su bili uljudni i što me nisu požurivali. Šutjeli su. Pitao sam ih – kako? Zašto? Pravili su se da me ne čuju. Krpe ljepljivoga snijega vrtložile su se između nas. Sakrio sam hladne ruke u rukave kožuha.
U slastičarni Francuska upalila su se svjetla, odbljesak električne svjetlosti izvezao je kroz velika prozorska stakla oko silueta prolaznika vunene aureole. Ljetno sunce je još uvijek trebalo sijati na nebu, ali iznad grada su kao i obično visjeli teški oblaci, upalili su čak i ulične svjetiljke – iznimno visoke, vrhova u obliku spirale. Skrenuli smo prema sjeveru. Iz slastičarne Ostrovskoga, pored križanja s Lijepom ulicom, istrčale su djevojčice u crvenim kaputićima i bijelim pelerinama s kapuljačama, njihov je smijeh nakratko zaglušio uličnu vrevu. Prisjetio sam se nedovršenoga pisma gospođici Juliji i njezinoga završnog pitanja u obliku vriska. Pored slastičarne Ostrovskoga, kod Wedela, običavao sam se nalaziti s Fredekom i Kiwajsom na večernjem kartanju. U blizini je, iza kina Sokol, kod Kalke, Dražesni princ unajmio sobu za noćne partije. Da sam podigao glavu i pogledao ulijevo, iznad Ivanovoga polucilindra, ugledao bih prozor na drugome katu zgrade na broju 71, prozor kroz koji je pao Fredek.
Na križanju s ulicom Novogrodzkom na rasvjetnome stupu visjela je smrznuta debela krava, tetive crnoga leda povezivale su je s vrhom pročelja četverokatnice. Krava je zacijelo potjecala iz posljednjega grla stoke namijenjene za klanje u klaonici u Ochoti, a zimovnici je još nisu oderali. Niz ulicu, iznad krova zgrade kina Sfinga, naziralo se mrko gnijezdo leda, skutrena nakupina smrzotine tvrde poput dijamanta, povezana mrežom ledenih niti, siga, konstrukcija i stupova sa stambenim zgradama s obje strane Marszałkowske i Zlatne ulice – sa zgradama, svjetiljkama, batrljcima smrznutih stabala, balustradama balkona, doksatima, vrhovima kupola i tornjeva, potkrovljima i dimnjacima.

Tags:

1 2 3 4