Led
Kino Sfinga već odavno dakako nije u funkciji; na najvišim katovima nisu gorjela svjetla.
Saonice su usporile kad smo prošli pored Novogrodzke ulice. Kočijaš je pokazao na nešto bičem. Kočija ispred nas se uspela na nogostup. Kiril se osvrnuo. Ja sam se nagnuo udesno. Na križanju s Jeruzalemskim alejama stajala su dvojica policajaca, tjerajući promet sa sredine prometnice uz fućkanje i glasne povike – iznad prometnice stajao je jedan promrznuti.
Nekoliko minuta proveli smo u zastoju koji je izazvao. Obično se promrznuli kreću iznad krovova, u gradovima vrlo rijetko silaze na zemlju. Čak i na takvoj udaljenosti izgledalo mi je da osjećam studene zapuhe koji su dopirali iz njegovoga pravca. Uzdrhtao sam i nesvjesno ugurao bradu u ovratnik kožuha. Činovnici Ministarstva zime izmijenili su poglede. Ivan je pogledao na sat. S druge strane ulice, iza oglasnoga stupa oblijepljenoga plakatima koji su reklamirali hrvački meč u cirkusu u ulici Okólnik, muškarac odjeven u engleskome stilu namještao je pretpotopni fotografski aparat ne bi li fotografirao promrzloga; fotografija se zacijelo neće pojaviti u novinama, zaplijenit će je ljudi iz Medene ulice. Ivan i Kiril ga čak nisu ni pogledali.
Promrzli je bio iznimno okretan, prije sumraka trebao bi prijeći na drugu stranu Marszałkowske, preko noći trebao bi se uspeti na krovove, do petka će zacijelo stići do gnijezda iznad kina. Kada je lani zaleđeni prelazio iz Prage do Dvorca preko Aleksandrijskoga mosta, most su zatvorili na dva mjeseca. U međuvremenu je ovaj glacijalni ovdje – da pričekamo četvrt sata, zacijelo bih ga vidio kako se kreće, kako se smrzava s mjesta na mjesto, premješta u ledu, kao led, od leda do leda, kako za njim puca jedna, potom druga kristalna nit i kako se polagano prosipava plavo-bijela razmrvljena tvar, minuta, krc, dvije minute, krc, vjetar je ponio zajedno sa snijegom sve lakše čestice, ali većina se smrznula u crnu ploču koja je iza promrzloga stvrdnjavala ulično blato, led leda; i ta stazica neravne smrzotine poput traga slinave sluzi, prostirala se nekoliko desetaka metara prema istoku u smjeru Jeruzalemskih aleja i po nogostupu i po pročelju hotela. Ostalo su već zgnječili zimovatelji ili se samo odmrznulo; jučer popodne termometar je kod Szniccera pokazivao pet stupnjeva iznad nule.
Promrzli se nije kretao pravocrtno niti se držao na istoj visini iznad prometnice (znaju se smrzavati i ispod zemljine površine). Prije tri ili četiri sata je, što sam procijenio prema smrvljenoj arhitekturi leda, počeo mijenjati putanju; dotad se pomicao tek metar iznad sredine ulice, ali tada se, prije tri sata, zaputio po oštroj paraboli uvis, iznad vrhova svjetiljki i smrznutih stabala. Vidio sam niz tanašnih stalagmita koje je ostavio za sobom a blistali su pod svjetlošću svjetiljki u neonskim bojama, svjetlošću koja je ulazila kroz prozorska stakla i izloge. Niz se prekinuo iznad tramvajskih tračnica – promrzli je svom težinom visio na iskričavoj mreži ledenih žica koje su se prostirale horizontalno ili su dosezale visine, prema pročeljima zgrada na uglovima. Kad bi se našao netko dovoljno lud, mogao bi se zavući ispod njega.
Ivan je kimnuo prema Kirilu i ovaj se iskobeljao iz saonica s mrzovoljnom grimasom na licu koje se zarumenjelo od studeni koja ga je štipala za obraze. “Možda mi se posreći”, pomislio sam, “možda zakasnimo, možda će komesar Preiss već otići na dogovorenu večeru s general-majorom, možda će me otpraviti iz Medene ulice neobavljena posla. Hvala ti Bože na toj ledenoj nakazi!” Pomaknuo sam se na klupi, opirući leđa o bok saonica. Dotrčao je raznosač novina – “Hirohito je poražen!”, “Specijalno izdanje Expressa, pobjednik Mierzow!” – kimnuo sam glavom. Pri zastojima u središtu grada odmah se stvaraju gužve, pojavljuju se ulični trgovci, prodavači cigareta i posvećene vode, posvećene vatre. Policajci su tjerali prolaznike od promrzloga, ali nisu ih sve mogli obuzdati. Banda obješenjaka prikrala se iz pravca Briesemeisterova restorana. Najhrabriji je, lica omotanoga u šal i u debelim, neudobnim rukavicama, pritrčao promrzlome na nekoliko koraka i bacio na njega mačka. Mačak je letio u visokome luku, raširivši šape, mijaučući kao da ga kolju… u blizini je odjeknula zastrašujuća vriska. Mačak je zacijelo već bio krepan kad je pao na promrzloga, jer je polagano skliznuo s njega u snijeg, smrznuvši se do kostiju: ledeni kip mačka raskrečenih udova i repa zapletenoga u žicu. Dječaci su pobjegli, zavijajući od veselja. Židov s pejesima prijetio im je s praga Epsteinove zlatarnice, proklinjući ih dozlaboga na jidišu.
Kiril je u međuvremenu sustigao starijega policajca i, uhvativši ga ispod podlaktice kako se ne bi udaljio u potjeri za malim obješenjacima, stao ga uvjeravati prigušenoga glasa, ali uz izdašnu pomoć energičnih gestikulacija druge ruke. Pozornik je okrenuo glavu, slegnuo ramenima i počešao se po tjemenu. Mlađi policajac je dovikivao kolegi, “miči se, pomozi!” Na Alejama su se donjim dijelom sudarile dvije saonice izazvavši još veću gungulu, kočije su se uspinjale na nogostupe, pješaci su, psujući na poljskome, ruskome, njemačkom i jidišu bježali ispred kola i kopita, ispred skladišta vina ispružila se koliko je bila duga i široka postarija žena proporcija trokrilnoga ormara, trojica gospode su je pokušavali podići, u pomoć im je pristigao dežmekasti časnik i tako su je podizali snagom na ho-ruk, na jedan je pala, na dva opet, na tri se već pola ulice previjalo od smijeha, a ženetina je, crvena u licu poput višnje, grozničavo vrištala, koprcajući se debelim nožetinama u malim cipelama… Stoga i ne čudi što smo tek nakon što smo čuli zvuk razbijenoga metala i tresku drva koje je pucalo svrnuli poglede natrag prema križanju. Automobil se sudario s kočijom koja je prevozila ugljen: jedan je konj pao, a jedan je kotač otpao. Policajac je odgurnuo Kirila i pohitao prema mjestu udesa. Zatočen u unutrašnjosti natkrivenoga automobila, vozač je stao mahnito trubiti; uz to je nešto eksplodiralo pod haubom bolida, nalik na hitac iz dvocijevke. To je već bilo previše za bijelca upregnutoga u saonice koje su stajale nadomak. Prestrašen je pojurio prema naprijed, ravno na promrzloga. Kočijaš ga je uhvatio za uzde, ali i sâm konj je zacijelo osjetio u kakav se ledeni zid zabio – i još energičnije se ritnuo u stranu, okrenuvši saonice u mjestu. Je li se donji dio saonica zakačio o rubnik? Je li se bijelac otklizao na crnoj ledenoj ploči? Već sam stajao u ministarskim saonicama i zajedno s Ivanom gledao u pravcu nezgode iznad gomile vozila koja su stajala ispred nas, ali sve to se zbilo prebrzo, odveć neočekivano, bilo je previše prometa, dreke, svjetala i sjena. Bijelac je pao, preokrenule su se saonice koje je vukao, s njih je pao teret, nekoliko desetaka boca u košarama s piljevinom, košare i boce su se otkotrljale nasred križanja, dio njih se zacijelo razbio jer se po ledu prolila blistava blijedozelena tekućina – “nafta”, pomislio sam – i već je buknula vatra, ne znam je li to bilo od električne iskre iz automobila, odbačenoga opuška, udarca potkovanoga kopita o kaldrmu. Plavičasti plamen suknuo je uzduž i poprijeko cijele kaljuže, visoko, sve više, na visinu od metra, metra i pol – gotovo dosežući smrznutoga promrzloga u nadzemnoj mreži.