Nemezine igre

James S. A. Corey: Nemezine igre

Ulomak iz romana | Prolog: Filip

Dva Kalistina po svemu jednaka brodogradilišta smjestila su se jedno kraj drugog na mjesečevoj polukugli trajno okrenutoj od Jupitera. Sunce je bilo tek najsjajnija zvijezda u beskrajnoj noći, širok premaz Mliječne staze daleko sjajniji od njega. Duž kraterskih rubova, blještavi reflektori osvjetljavali su bijelom svjetlošću zgrade, utovarivače, skele. Lukovi rebara brodova u izgradnji stršali su nad regolitom od kamene prašine i leda. Dva brodogradilišta, jedno civilno i jedno vojno, jedno zemaljsko a drugo u vlasništvu Marsa. Oba zaštićena istim protu-meteorskim elektromagnetnim topovima, oba posvećena izgradnji i održavanju brodova koji bi trebali odvesti čovječanstvo na nove svjetove onkraj prstena kada i ako završi sukob na Ilusu.
Oba u mnogo većoj nevolji nego što je itko slutio.
Filip je kliznuo naprijed, ostatak njegova tima pratio ga je izbliza. LED-ice su bile izvađene iz odijela, glatko keramičko opločenje ostrugano da glatke površine ne bi svjetlucale. Čak je i prikaz na viziru bio zatamnjen gotovo do nevidljivosti. Glasove koje je Filip čuo – brodski promet, sigurnosne kanale, brbljanje civila – primao je pasivno. Slušao je a ništa nije odašiljao zauzvrat. Ciljni laser koji je prtio na leđima bio je isključen. On i njegov tim bili su sjene među sjenama. Jedva vidljiv brojač koji je odbrojavao vrijeme na lijevoj strani njegova vidnog polja prošao je petnaestominutnu oznaku. Filip je otvorenim dlanom potapšao zrak jedva gušći od vakuuma, što je bio pojasanski fizički idiom kojim je poručio da polako krenu naprijed. Članovi tima oko njega su ga poslušali.
Visoko u ništavilu iznad njih, na marsovskoj mornaričkoj letjelici koja je čuvala brodogradilište i bila predaleko da bi je vidjeli, razgovarali su odsječenim, profesionalnim glasovima. Budući da im je flota bila raštrkana, u orbiti su imali samo dva broda. Vjerojatno samo dva. Bilo je moguće da ih u tom crnilu ima još, brodova koji čuvaju vlastitu otpadnu toplinu i zaklonjeni su od radara. Moguće ali malo vjerojatno. A život je, kao što bi rekao Filipov otac, pun rizika.
Četrnaest minuta i trideset sekundi. Pojavila su se još dva pomoćna brojača kraj ovog, jedan je odbrojavao od četrdeset pet sekundi, a drugi od dvije minute naniže.
“Transportnom brodu Frank Aiken, možete prići.”
“Poruka primljena, Carson Lei“, začulo se Cynovo prepoznatljivo režanje. Filip je u tim riječima čuo smiješak starog Pojasanca. “Coyos sabe najbolje ai sus bebe na površinu?”
Negdje tamo gore, Frank Aiken je osvjetljavao marsovske brodove bezopasnim laserom za mjerenje udaljenosti podešenim na istu frekvenciju na koju je bio podešen i laser na Filipovim leđima. Kad je marsovski časnik za komunikacije progovorio, baš ništa u njegovu glasu nije odavalo zabrinutost.
“Ne primam vas, Frank Aiken. Molim ponovite.”
“Oprostite, oprostite.” Cyn se nasmijao. “Znaju li fina poštovana gospoda kakav dobar bar u kojem bi sirota pojasanska posada mogla dobiti piće kad stigne na površinu?
“Ne možemo vam pomoći, Frank Aiken“, rekao je Marsovac. “Održavajte kurs.”
“Sabez sa. Čvrsti kao stijena, pravi kao metak, takvi smo.”
Filipov tim stigao je na rub kratera i gledao dolje na ničiju zemlju marsovskog vojnog postrojenja; bilo je upravo onakvo kakvo je očekivao. Razabrao je skladišta i opskrbna spremišta. Skinuo je ciljni laser, na prljavi led postavio postolje i uključio ga. Ostali, rašireni duž linije tako da im nijedan stražar ne ostane izvan vidokruga, učinili su isto. Laseri su bili stari, platforme za praćenje vezane za njih sakupljene iz desetak različitih izvora. Prije nego što je sitna crvena LED-ica na svom postolju postala zelena, prvi od dva pomoćna brojača odbrojio je do nule.
Na civilnom kanalu oglasila se trotonska uzbuna, popraćen ženskim zabrinutim glasom.
“Na terenu imamo odbjegli robotski utovarivač. To je… a, sranje. Ide prema opremi za praćenje meteora.”
Dok je Filip vodio svoj tim duž ruba kratera, u ušima mu je odzvanjala kaskada panike i uzbune. Rijetki oblačići prašine koja se podigla oko njih nisu se slijegali, samo su se širili u maglu. Robotski utovarivač, koji nije reagirao na pokušaje preuzimanje kontrole, kotrljao se po ničijoj zemlji prema širom otvorenim očima topova za obranu od meteora, zasljepljujući ih, makar na samo nekoliko minuta. Četiri marsovska marinca izašla su iz svojih bunkera, kao što je nalagao protokol. Njihovi pogonjeni oklopi omogućavali su im da klize površinom kao da kližu na ledu. Svaki od njih mogao bi pobiti cijeli njegov tim i ne pretrpjeti ništa teže od napada kratkotrajnog žaljenja. Filip ih je iz principa mrzio sve zajedno i svakog pojedinačno. Timovi za održavanje već su žurili prema oštećenoj opremi. Trebali bi sve dovesti u red unutar sat vremena.
Dvanaest minuta, četrdeset pet sekundi.
Filip je zastao, osvrnuvši se prema svom timu. Deset najboljih vojnika dobrovoljaca koje je Pojas mogao dati. Osim njega, nitko od njih nije znao ni zašto je prepad na marsovsko opskrbno spremište važan ni kamo vodi. Svi su bili spremni poginuti ako to zatraži od njih, zbog toga tko je on. Zbog toga tko mu je otac. Filip je to osjećao u utrobi i u grlu. Ne strah, ponos. Bio je ponosan.
Dvanaest minuta, trideset pet sekundi. Trideset četiri. Trideset tri. Laseri koje su namjestili oživjeli su, osvjetljavajući četiri marinca, bunker s pomoćnim timom, ogradu kruga, radionice i vojarne. Marsovci su se okrenuli, jer im je oklop bio tako osjetljiv da je primijetio čak i to nježno milovanje nevidljivih svjetlosnih zraka. Oružje su dizali u pokretu. Filip je vidio da je jedan od njih prepoznao njegov tim i pušku koja je bila usmjerena u lasere okrenuo prema njima. Prema njemu.
Zadržao je dah.
Prije osamnaest dana, jedan brod – Filip nije znao koji – počeo je snažno ubrzavati negdje u Jupiterovu sustavu, s više od deset, možda petnaest g. U nanosekundi koju su odredila računala, brod je ispustio nekoliko desetaka dugačkih komada volframa s četiri potrošne rakete za kratka ubrzanja u središtu mase za koje su bile pričvršćene jeftini senzori sa samo jednom frekvencijom. To je bilo jedva dovoljno složeno da se moglo zvati strojem. Šestogodišnje dijete svakog dana sagradi nešto naprednije, ali da bi ubrzalo poput ovih do stotinu pedeset kilometara u sekundi ni ne mora biti složeno. Samo mu treba pokazati kamo da ide.
Za vrijeme potrebno da se signal proširi iz Filipova oka, niz optički živac i u njegov vizualni neokorteks, bilo je gotovo. Kad je postao svjestan tupog treska, oblaka izbačenog materijala na mjestu gdje su maločas bili marinci, dvije nove kratkotrajne zvijezde koje su bili ratni brodovi nad njihovim glavama, neprijatelj je već bio uništen. Aktivirao je radio u svom odijelu.
“Ichiban”, rekao je, ponosan jer mu je glas ostao tako miran.
Zajedno su poskakivali spuštajući se niz obronak kratera, stružući nogama po tlu. Marsovska brodogradilišta bila su kao nešto iz sna, iz uništenih radionica dizali su se plamenovi dok su uskladišteni hlapljivi plinovi kuljali zapaljeni. Nježan snijeg sukljao je iz vojarni dok se oslobođena atmosfera raspršivala i smrzavala. Marinci su nestali, tijela su im bila rastrgana i razbacana. Oblak prašine i leda ispunio je krater, pa se navodio samo pomoću prikaza na viziru koji mu je pokazivao položaj meta.
Deset minuta, trideset sekundi.

Tags: CoreyExpanseProstranstvoromansvemirska operaulomakznanstvena fantastika