Nemezine igre

Filipov tim se podijelio. Trojica su otišla do sredine otvorenog prostora, tražeći mjesto dovoljno veliko da na njemu mogu početi rasprostirati tanke crne ugljikove strukture skele za evakuaciju. Druga dvojica su razvezala bestrzajne kratke strojnice, spremna pucati u svakog tko proviri iz tog krša. Još dvojica su otrčala prema oružarnici, dok su trojica otišla s njim, prema opskrbnim barakama. U prašini su se pojavile zgrade, ogoljele i prijeteće. Pristupna vrata bila su zatvorena. Robotski utovarivač ležao je prevrnut na bok, vozač je bio mrtav ili je umirao. Njegovi tehnički stručnjaci otišli su do kontrola za vrata i razvalili kućište motornom trakom za sječenje.
Devet minuta, sedam sekundi.
“Josie”, rekao je Filip.
“Trabajan sa sa?” Josiev odgovor bio je kratak.
“Znam da radiš”, rekao je Filip. “Ako ih ne možeš otvoriti –”
Velika pristupna vrata pomaknula su se, zatresla i podigla. Josie se okrenuo i uključio svjetla u kacigi kako bi Filip vidio izraz njegova kršnog lica. Ušli su u skladište. Tornjevi od oble keramike i čelika tvorili su velike hrpe, gušće od planina. Na plastičnim koturima višim od Filipa bile su namotane stotine kilometara poput lasi tanke žice. Masivni pisači čekali su, spremni oblikovati ploče koje će sastaviti nad prazninom, definirati volumen i stvoriti od njega kupolu zraka, vode i složenih organskih spojeva koji mogu proći pod ljudski okoliš. Svjetla za izvanredno stanje treperila su, dajući širokom prostoru jezovit sjaj katastrofe. Krenuo je naprijed. Nije se sjećao kad je izvukao pištolj, ali bio mu je u ruci. U utovarivaču se vezao Miral, a ne Josie.
Sedam minuta.
Crveno-bijele bljeskalice prvih vozila hitne službe svjetlucale su u kaosu brodogradilišta, svjetlo je dolazilo odasvud i niotkud. Filip se gegao niz redove opreme za varenje i metalnih pisača. Čeličnih cijevi i keramičke prašine finije od talka. Nosača od spiralne jezgre. Slojeva kevlara i pjene jurišnih oklopa nagomilanih u najveću naslagu u Sunčevu sustavu. U jednom otvorenom kutku prostora, cijeli Epsteinov pogon ležao je rasklopljen poput najsloženije svemirske slagalice. Filip nije mario ni za što od toga.
Zrak je bio previše rijedak da bi prenio zvuk pucnjave. Na njegovu prikazu na viziru podiglo se upozorenje za brzi pokret u istom času kad se na čeličnoj gredi njemu zdesna pojavila sjajna mrlja. Filip se bacio, tijelo mu je u mikrogravitaciji padalo sporije nego što bi pod pogonom. Iz prolaza je skočio Marsovac. Nije imao pogonjeni oklop čuvara, nego tehnički egzoskelet. Filip je naciljao u središte mase i ispraznio pola okvira. Meci su blještali dok su napuštali cijev, sagorijevajući vlastito gorivo, trasirajući linije vatre i crveno-sivog ispušnog plina kroz rijedak Kalistin zrak. Četiri su pogodila Marsovca, a grudice krvi polako su padale kao crveni smrznuti snijeg. Egzoskelet je prešao u stanje uzbune, LED-ice su mu postale turobno jantarne. Na nekoj frekvenciji prijavljivao je hitnoj službi baze da se dogodilo nešto strašno. Njegova bezumna predanost dužnosti bila je u ovoj prilici gotovo smiješna.
U uhu je začuo tih Miralov glas. “Hoj, Filipiću. Sa boîte sa palla?“
Filipu je trebao trenutak da otkrije čovjeka. Bio je u svom utovarivaču, a njegovo zatamnjeno vakuumsko odijelo i veliki robot postali su jedno kao da su stvoreni jedno za drugo. Samo se po blijedom razdijeljenom krugu Saveza vanjskih planeta koji se ispod prljavštine jedva nazirao vidjelo da Miral nije tek običan loše držeći marsovski vozač meha. Spremnici o kojima je pričao još su bili vezane za svoje palete. Svaki od tisuću litara, ukupno četiri. Na oblom naličju pisalo je: rezonantni premaz visoke gustoće. Premaz koji upija energiju pomagao je marsovskim brodovima da ih ne otkriju. Tehnologija nevidljivosti. Našao ju je. Nestao je strah za koji nije ni znao da ga nosi.
“Da”, rekao je Filip. “To je to.”
Četrnaest minuta i trideset sedam sekundi.
Zujanje utovarivača dolazilo je iz daljine, zvuk se više prenosio vibracijama u strukturi podne konstrukcije nego rijetkom atmosferom. Filip i Josie krenuli su prema vratima. Bljeskajuća svjetla bila su sjajnija i kao da su dolazila iz nekog smjera. Radio u Filipovom odijelu propuštao je frekvencije prepune vrištanja i sigurnosnih upozorenja. Marsovska vojska zapovijedala je vozilima za podršku iz civilnog brodogradilišta da se povuku, zabrinuta da bi u onima koja su se prva odazvala mogli biti teroristi i prerušeni neprijatelji. Što je bilo razumno. Pod drugim okolnostima, mogli su i biti. Filip je na zaslonu vizira vidio obrise zgrada, napola podignutu skelu za evakuaciju i najtočniju procjenu položaja vozila temeljenu na podacima infracrvenog i svjetlosnog traga previše istančanog za Filipove oči. Osjećao se kao da prolazi kroz shematski crtež, sve je bilo definirano rubovima, površine jedva naznačene. Kad se dogegao na regolit, kroz tlo je prošao dubok drhtaj. Možda detonacija. Ili je dugo i sporo urušavanje neke zgrade konačno došlo kraju. Miralov utovarni meh pojavio se na otvorenim vratima, osvijetljen odostrag svjetlima skladišta. Spremnici u njegovim kandžama bili su neprepoznatljivi i crni. Filip je krenuo prema skeli, prebacivši se na zaštićeni kanal dok se gegao.
“Status?”
“Mala nevolja”, rekao je Aaman. On je bio kod skele. Filipova usta preplavio je metalni okus straha.
“Ovdje nema takve stvari, coyo”, rekao je, trudeći se ostati smiren. “Što je bilo?”
“Nešto od onog izbačenog govna pokvarilo je skelu. U spojevima ima pijeska.”
Tri minute, četrdeset sekundi. Trideset devet.
“Stižem”, rekao je Filip.
Ubacio se Andrewov glas. “U oružarnici pucaju na nas, šefiću.”
Filip je zanemario umanjenicu. “Koliko ih je?”
“Mnogo”, rekao je Andrew. “Chuchu je pao, a mene su prikliještili. Dobro bi mi došla pomoć.”
“Drži se čvrsto”, rekao je Filip, dok su mu misli jurile. Njegova dva stražara stajala su kraj skele za povlačenje, spremna zapucati na svakog tko nije njihov. Tri sastavljača mučila su se s potpornjem. Filip je skočio do njih i uhvatio se za crni okvir. Na vezi, Andrew je stenjao.
Kad je vidio zaglavljenu spojnicu prljavu od crnog pijeska, problem mu je bio jasan. Da su u atmosferi, morao bi samo jako puhnuti da je očisti. Ovdje to nije bilo moguće. Aaman je mahnito kopao oštricom, izvlačeći male komadiće jednog za drugim, pokušavajući isprazniti tanke, složene kanale u kojima se spajao metal.
Tri minute.
Aaman je dovukao potporanj na mjesto i pokušao ga silom spojiti. Bilo je blizu, jako blizu, ali kad ga je povukao, rastavio se. Filip je vidio kako ovaj psuje, mrlje sline kojima je pošpricao vizir. Da su samo ponijeli bocu zraka, pomislio je Filip…
Koju su, naravno, imali.
Istrgnuo je nož iz Aamanove ruke i gurnuo oštricu u zglob svog odijela na mjestu gdje je zbog pregiba bilo najtanje. Po bljesku bola znao je da je otišao malo predaleko. Nema veze. Njegovo odijelo trepnulo je upozorenjem, koje je on zanemario. Nagnuo se naprijed, pritisnuvši sićušan otvor na odijelu na začepljenu spojnicu, tako da je zrak koji je kuljao iz rupice raspršio prljavštinu i led. Ispljunuta kap krvi smrznula se u savršenu tamnocrvenu kuglicu koja je skakutala po materijalu i odvojila se od njega. Odstupio je, a Aaman je ugurao spoj na mjesto. Ovog puta, kad je povukao, držao se. Oštećeno odijelo zabrtvilo je otvor čim je iz njega izvukao nož.

Tags: CoreyExpanseProstranstvoromansvemirska operaulomakznanstvena fantastika