Veće od života
“Ali ja… doista ne razumijem…”
“Biste li vi, profesore, bili spremni,” upita pukovnik drukčijim tonom, naglašavajući svaku riječ, “biste li se na najmanje dvije godine preselili u jednu od naših vojnih baza kako biste sudjelovali u poslu od najveće važnosti za državu i povrh toga izvanredne znanstvene vrijednosti? Što se vašeg mjesta na fakultetu tiče, to bi se vodilo kao službena misija s punom plaćom, dakako, plus izdašna naknada za samu misiju, točan iznos ne znam vam reći, ali dnevnica bi se kretala oko dvadeset, do dvadeset dvije tisuće.”
“Dnevnica?” zapanjeno će Ismani.
“K tome još i smještaj, prostran i ugodan, opremljen svim modernim uređajima i komforom. Evo, čitam da je mjesto krajnje ugodno i zdravo. Cigaretu?”
“Ne, hvala, ne pušim. Ali o kakvom je poslu riječ?”
“Podrazumijeva se, rekao bih, da se prilikom imenovanja u ministarstvu vodilo računa o vašim specifičnim kompetencijama… Kad izvršite zadaću, dakako, vlada neće propustiti da vam na opipljiv način iskaže… također s obzirom na neporecivu žrtvu zbog boravka…”
“Zašto? Zar neću smjeti odande?”
“Važnost zadaće…”
“Pune dvije godine? A fakultet? Predavanja?”
“Uvjeravam vas, premda ja, kao što sam rekao, nisam upoznat s prirodom posla, da će vam biti pružena prilika za nadasve zanimljiva istraživanja… Ali, da budem iskren, moram dodati da ovdje nismo ni na tren posumnjali u to kakav će biti vaš odgovor.”
“A s kim…?”
“Ne mogu vam na to odgovoriti. Ali mogu navesti ime, važno ime: Endriade.”
“Endriade? Ali on je sad u Brazilu.”
“Da, naravno, u Brazilu, službeno”, namignu pukovnik. “Ne, ne, profesore, nemate se zašto uzrujavati. Možda ste malo nervozni, je li tako?”
“Ja? Ne bih znao…”
“A tko danas nije živčan, uz život pun briga kakav vodimo? Ali u ovom slučaju, jamčim vam, nema nikakvog razloga za to. Riječ je o, dužnost mi je istaknuti, laskavu prijedlogu. Osim toga, nema žurbe. Samo vi idite kući, profesore, i nastavite sa svojim
životom kao inače…” osmjehnu se, “…kao da vam ništa nisam rekao… kao da, dobro me čujte, kao da u ovaj ured nikad niste nogom kročili… Ali razmislite… Razmislite… Ako hoćete, zvrcnite me…”
“A moja žena? Znate, pukovniče, vama će to možda biti smiješno, ali u braku smo nepune dvije godine…”
“Čestitam, profesore…” pukovnik se namršti kao da razmišlja o nekom velikom problemu, “ali ne mora biti… ako vi osobno jamčite za nju…”
“Oh, moja žena tako je prostodušno stvorenje, tako bezazleno, nema opasnosti da… Uostalom, nikad nije pokazala zanimanje za moja istraživanja.”
“I bolje tako, rekao bih”, nasmija se.
“Pukovniče, prije nego…”
“Recite, samo recite…”
“Prije nego što odlučim, ovako ili onako, ne bih li mogao…?”
“Doznati nešto više, hoćete reći?”
“Pa da. Ostaviti sve na dvije godine a da i ne znam što…”
“Eto, što se toga tiče, profesore, morate se strpjeti. Kunem vam se da ne znam ništa više od onoga što sam vam rekao. Ne samo to. Možda nećete vjerovati, ali kakva će vam točno zadaća biti povjerena, bojim se da u cijelom ministarstvu nema nikoga, ali nikoga, shvaćate? tko to zna objasniti. Zvuči suludo, znam. Možda čak ni zapovjednik Glavnog stožera… Katkad cijela ta mašinerija vojne tajne završi u paradoksu. Naša je zadaća čuvati tajnu. Ono što je u njoj skriveno nas se, međutim, ne tiče… Ah, ali bit će vremena da sve doznate, vremena napretek, rekao bih, u te dvije godine…”
“Ali oprostite, kako ste onda, na primjer, odabrali baš mene?”
“Mi? Ne, nismo mi. Upute, prijedlog je potekao iz same baze.”
“Od Endriadea?”
“Ne stavljajte mi u usta ono što nisam rekao, profesore. Možda je Endriade, ali ja to ne znam točno… Ne, ne, profesore, nema žurbe. Vratite se vi svojim istraživanjima kao da vam ja ni riječi nisam rekao. I hvala što ste došli. Ne želim vam više tratiti vrijeme.” Ustao je da isprati Ismanija do vrata. “Nema nikakve žurbe… Ali razmislite, profesore. Pa u slučaju da…”