Veliki meštar

R. A. Lafferty: Veliki meštar

Ulomak iz romana | 1. poglavlje: U dvadeset i petom satu

Tri krupna muškarca sastala su se u privatnoj zgradi jednog od njih. Ulicom je odjekivala zveketava grmljavina, ali sunce je sjalo. Bio je to klopot mehaničkih ubojica koji su mahnitali i bjesnili. Uzdrmali su zgradu i gotovo da su ju srušili. Zahtijevali su život i krv jednog od ove trojice muškaraca, i to smjesta, odmah, za sat vremena, za minutu.
Tri muškarca na sastanku u zgradi bili su tjelesno krupni, bili su važni i moćni, bili su inteligentni i zanimljivi. Povezivalo ih je nešto neobično: svaki od njih bio je uvjeren da kontrolira drugu dvojicu, da je on lutkar, a oni su lutke. I svaki je od njih bio djelomično u pravu. To je od njih činilo isprepletenu jezgru, čvrstu i otpornu, najzamršeniju na Astrobeu.
Cosmos Kingmaker, koji je bio prebogat. Heraldički Lav.
Peter Proctor, koji je bio presretan. Lukavi Lisac.
Fabian Foreman, koji je bio prepametan. Zabrinuti Jastreb.
“Ovo je treća šansa Čovječanstva”, rekao je Kingmaker. “Ah, ponovno razvaljuju vrata. Kako možemo razgovarati uz sve to?”
Uzeo je govornu cijev. “Pukovniče”, rekao je. “Imate dovoljno ljudskih stražara. Ključno je da smirite izgred. Apsolutno je zabranjeno da ubiju ovog čovjeka u ovo vrijeme na ovom mjestu. On je s nama i jedan je od nas, kao što je oduvijek bio.”
“Pukovnik je mrtav”, odgovorio je glas. “Ja sam satnik John Chezem Treći, prvi podređeni.”
“Sada ste pukovnik Chezem”, rekao je Kingmaker. “Pozovite svu potrebnu potporu i spriječite ovo.”
“Sada odbacujemo treću šansu Čovječanstva”, naglasio je Kingmaker drugoj dvojici u sobi, govoreći vrlo smireno s obzirom na opsadu pod kojom su se nalazili. Čak i kad je govorio tiho, Kingmaker je bio impozantan. Imao je glavu koja je trebala biti na zlatnicima ili Velikim pečatima. Zvali su ga lav, ali na Astrobeu nije bilo lavova osim u obliku kipova. On je bio izrezbareni lav, izrađen od zlatnog travertina, finog žutog mramora Astrobea. Imao je toliko dubok glas da je odjekivao čak i kad je šaptao. Bio je to dio aure moći koju je podigao oko sebe.
“Prva šansa Čovječanstva bio je Stari Svijet na Staroj Zemlji”, rekao je Kingmaker. “Ono što je tamo pošlo po zlu, ono što još uvijek ide po zlu, nije do kraja analizirano. Zemlja je još uvijek ključna stvar, a ipak o njoj moramo razgovarati i misliti kao o nečemu iz prošlosti. To nije uspjelo prije na tom Starom Svijetu, a neće uspjeti ni sada. Sasušilo se.”
Grmljavina, vraška grmljavina! Urlali su i tresli jače no ikada. Srušit će zgradu kamen po kamen kako bi došli do svog plijena, a to će se dogoditi jako skoro. Mehanički ubojice su bili nezaustavljivi kad bi se našli u blizini svoje žrtve, a Fabian Foreman bio je njihova planirana žrtva.
“Druga šansa Čovječanstva bila je Amerika, Novi Svijet na Staroj Zemlji”, nastavio je Kingmaker. “S jedne strane to je bio Prvi Novi Svijet, neka vrsta našeg djetinjstva. I Čovječanstvo po drugi put nije uspjelo. To je uistinu bio kraj Stare Zemlje. Ona sada živi u našoj sjeni; živi sve otkad smo dovoljno narasli da stvorimo sjenu.”
Grmljavina, zaglušujuća grmljavina izvana! Urlanje mahnitih strojeva!
“Astrobe je treća šansa Čovječanstva”, nastavio je kraljevski Kingmaker. “Ako ne uspijemo možda ne dobijemo novu prigodu. Nešto nam u broju i ravnoteži govori da nećemo uspjeti preživjeti još jedan gubitak. Ako ne uspijemo sada, nećemo uspjeti nikada. A ne uspijevamo. Sreća nas je napustila.”
Urlanje, odozdo, i dio jednog od vanjskih zidova je počeo klizati nadolje!
“Sreća nas nikada neće napustiti”, izjavio je Proctor. “Imamo još uvijek neiskorištene oceane sreće. Prilično nam dobro ide.”
“Oni slučajevi na Staroj Zemlji nisu završili krajnjim neuspjehom”, izjavio je Foreman pomalo drhtavim glasom., “iako su završili krajnjom smrću. I to nije jedan, dva, tri stvar. To se ponavlja i dogodilo se bezbroj puta.”
Dok je Foreman govorio, izvana su odjekivale istinske eksplozije. Mehaničke ubojice sada su zahtijevale njegov život. Zbog toga je razgovor bio pomalo problematičan, gotovo potopljen u ocean buke i žestine.
“Oh moje jadne uši! To su bili dovoljno crni neuspjesi”, ubacio se Kingmaker, “ali to crnilo je bilo prošarano svjetlošću. Istina, neuspjesi su brojni, Fabiane, ali ja broj tri smatram čarobnim brojem. Sat se toliko često zaustavljao na dvadeset petom satu tako da preživljavanje ljudskog roda kroz sve to izgleda kao pravo čudo.”
“Izvucimo ga natrag na danju svjetlost”, tiho je procijedio Proctor kroz buku koja je nagovijestila da su se ubojice već probile na neke od gornjih katova zgrade. “Ovdje smo samo mi i ni jedan nije impresioniran elokvencijom ostalih. Ovdje smo da bismo izabrali kandidata. Nismo ovdje da bismo odgodili zoru propasti.”
“Pogrešno, Proctore”, progunđao je Kingmaker poput podzemnog groma, i Kingmaker je uvijek bio impresioniran vlastitom elokvencijom. “Ovdje smo da bismo odgodili zoru propasti. Na nama je trojici, srži Vođa, da učinimo upravo to.”
“Propast već dosta dugo kuca na naša vrata, Cosmose”, našalio se Proctor. Bio je blag i ugodan čovjek, čak i kad je odstupao od toga. Glas mu je bio neka vrsta mehaničkog predenja, ili je to možda bila lisica koja je jela med.
“Aha, kako samo kuca!” rekao je Kingmaker. “Ako imaš sluha za povijest, Peter, primijetit ćeš da svaki puta kuca sve glasnije. Na brojne smo načine sada opakiji ljudi. Bismo li nas trojica bili na vrhu gomile u nekim ranijim vremenima?”
“Ponavljam da prva testiranja ljudskog roda nisu bili potpuni neuspjesi”, rekao je Foreman, “a možda uopće nisu bili neuspjesi. Bili su smrti. To nije isto.”

Tags: arakisNebulaR. A. Laffertyromansatirčni sfsfVeliki meštarznanstvena fantastika