Kuzančeva igra

Wolfgang Jeschke: Kuzančeva igra

Ulomak iz romana | I: Konj u Ulici Garibaldi

“Prije sam mislio da je Istinu bolje tražiti u tami. Ali Istina – u kojoj apsolutna mogućnost po sebi žarko sjaji – silno je moćna. Ona viče po ulicama.. S velikom sigurnošću se pokazuje i posvuda ju se lako pronalazi.”

Nicolaus Cusanus

Iza barikada od vreća punih pijeska koje su bile naslagane jedna na drugu pojavi se neki muškarac. “Stop!”, poviče, “stanite, signorina; ne možete dalje!” Pod rukom je imao pušku, a na glavi – usprkos vrućini – plavu štrikanu vunenu kapu. Namjeravala sam skrenuti ulijevo, na most Sisto, ali motor mi se ugasio. Upalila se crvena lampica. Pokušam ipak pokrenuti akumulator, ali bio je prazan da prazniji ne može biti. Čovjek je dijagonalno pretrčao preko ceste, desnog ramena malko isturenog – bit će zbog puške – a pritom je i šepuckao. Sav zadihan zgrabi upravljač mojeg Lektrika, ne mičući ruke s njega.

“Smjesta da ste pustili moj guvernal”, zaderala sam se, istovremeno pokušavajući udariti ga u koljeno. Ali čovjek se izmakne pa još učvrsti stisak.

“Ma slušajte, signorina! Za Vaše dobro Vam velim. Ne možete preko. Pa pogledajte i sami!”.

Tek tada sam primijetila da s druge strane rijeke, tamo gdje se skreće prema Trilussovu trgu, stoji oklopno vozilo, a da se na potezu duž Lungotevere della Farnesina nalaze još dva oklopna vozila, jedan iza drugoga. Vojnici u svijetloplavnim uniformama Europskih snaga stajali su pored vozila u punoj ratnoj spremi, a na leđima su im se vidjeli tehnički uređaji.

Sišla sam s Lektrika, skinula kacigu, protresla kosu i pogledala unazad. Cesta je izgledala opustošeno mrtva. “Ali ja stanujem tamo preko”, rekoh, “u Ulici Garibaldi”.

Čovjek zatrese glavom, iz džepa košulje izvadi izgužvanu kutiju cigareta Nazionali pa si izvuče jednu i zatakne je između usnica. Potom iščeprka i prastari Camel-Zippo upaljač, otklopi ga i zapali cigaretu. Požudno je uvlačio dim. Ovaj je sigurno dobrano bolestan, pomislim usput. Obrazi su mu bili blijedi i upali, a brada obrasla u sive čekinjaste dlačice. Masne sive kovrče padale su mu preko ruba vunene kape na čijoj se prednjoj strani vidio amblem Juventusa. Odigne pogled, pokaže svoje žute zube pa kroz njih propusti dim.

“Konjica”, reče, prekrivši usta unutarnjom stranom lakta jer je kašljao. “Konjica”, opet će on, i to takvim glasom kao da govori o vrlo gnjusnoj stvari. Puškom pokaže prema drugoj srani keja. “Tri ili četiri. Naoružani. Morosi, i to usred grada – usred bijela dana. Bilo je krajnje vrijeme da mostove dignemo u zrak.”

“A Vi mislite da će ih to zadržati?”, zapitala sam, “Pa rijeka je nestala”.

Odmahnuo je glavom.

“Na ovom mjestu u svakom slučaju nitko ne može preko. O tome mi brinemo”, potvrdi mi pa palcem pokaže iza ramena.

Primijetila sam kako iznad barikada od sivih i crnih plastičnih vreća napunjenih pijeskom izviruju puščane cijevi. Bilo ih je i na prozorima na prvom i drugom katu. Izlozi sportskog dućana u prizemlju bili su blokirani ormarima i izvrnutim stolovima. “Non-stop brinemo”, uvjeravao me.

Uzduž lijeve obale rijeke, na nogostupu ispred kuća bile su postavljene barikade sličnog tipa – provizorno nagomilane vreće pijeska i automobilske gume, po prilici do visine ramena. Glavnom ulazu u kuće moglo se prići jedino sa strane, kroz neku vrstu prolaza nalik labirintu.

Napuniti sve te vreće pijeskom i nije bio neki problem. U sušnim mjesecima južni vjetar iz Sahare posvuda po gradu nanosi svijetli pijesak koji se taloži na vanjskim stepenicama i ulazima pa se onda u podnožju čađavih zidina priljubi uza zidove; na nekim mjestima talog je bio visok i do jednog metra.

Muškarac s vunenom kapom naglo podigne glavu, kao da njuši vremenske prilike. S Trga svetog Petra, gdje je bila smještena jedinica lake zračne konjice Europskih snaga, začula sam buku helikoptera koji su se približavali. Odatle su koračale patrole kroz grad, a zračna konjica obletavala zračni prostor kako bi se osigurao južni prsten autoceste i pružila protuzračna zaštita konvojima preko dana. Po noći se, naime, nitko više nije usuđivao koristiti južnu obilaznicu između Aurelijske ceste i Apijskog puta, jer su noću po kolnicima gorile gume automobila, a moralo se računati i s paljbom snajperista. Ponekad se smrad spaljenih guma osjećao sve do Trasteverea.

Zvuk je nadirao kao šiba kad udara unaokolo; jedna za drugom, dvije sivosmeđe maskirne letjelice u niskom letu izrone iz smrdljive izmaglice, nadvijajući se ponad mosta Mazzini. Zvonki cijuk soničnih dvocijevki probijao se prema dolje poput bodlji nekog monstruoznog insekta. Zaglušujući rotori uzdizali su prašinu iz suhog riječnog korita, što je još više zamućivalo zrak i ispunjavalo ga vonjem stare smrti.

Helikotperi se sada odjednom uzdignu uvis i strmo zaokrenu udesno. Nakratko ugledah bijele kacige sa spuštenim vizirima kako blješte u odsjaju plastičnih mjehurića kokpita. A onda letjelice nestanu iza borova u visini Gianicola. Potom se sonično oružje neko vrijeme kretalo ukrug.

Čovjek baci opušak u kanalizacijski odvod i potvrdno mi kimne.

“A sada možete preko, signorina”, reče, bacivši pogled na moj prsluk od jelenje kože. Kao da se tek sada usudio pogledati u išta što nije u vezi s navodnom prvom crtom bojišnice. Grašci znoja slijevali su mi se između grudi pa sve do trbuha. Rukom sam obrisala čelo.

“Bolje da si nađete neki drugi stan”, reče on. “Trastevere je prepušten sam sebi otkako je policijska postaja u Ulici Garibaldi zatvorena. Tamo više niste sigurni. To bi vam trebalo biti jasno, signorina. Zapadni dio grada je već odavno u rukama Morosa. Vatikan je opljačkan, i to usprkos nadzoru Europskih snaga”. Hračnuvši nastavi: “otkad je ona kukavica od pape prebjegla u Salzburg, nitko više ne da ni pišljiva boba za ono što se ovdje događa.”

“Sigurno se odavde i nema više što odnijeti “, rekoh, “većina toga ionako je već odavno prenesena u Beč i Budimpeštu”.

“Onda biste trebali vidjeti što su sve Amerikanci i Japanci drmnuli.”

“U ime UNESCO-a.”

“Nemojte me nasmijavati”, reče on, posegne za vunenom kapom i njome si obriše lice.

Slegnula sam ramenima i pokušala pokrenuti motor. Ali signalno svjetlo akumulatora treperilo je crveno. Već sam u Ulici del Cerchi, malo prije Trga Bocca, primijetila da je skoro prazan. Nije se napunio preko noći: nestalo je struje – sad se to događalo svaki drugi dan.

“Sami živite?” raspitivao se muškarac. “Ovdje u kući ima još stanova. Sigurnih stanova. Ja sam ovdje domar. Tražite Dina ako budete zainteresirani.”

“Hvala, signore”, povikala sam preko ramena i objesila kacigu oko upravljača, gurajući svoj Lektrik između betoniranih stupova uzbrdo, prema mostu Sisto. “Sigurno ću se pozabaviti tom mišlju.”

“Slobodno se možete useliti k meni, draga moja!”, poviče on kroz zvonki smijeh.

“Razmislit ću.”

* * *

Tags: filozofski sfJeschkeromansfulomakznanstvena fantastika