Čarobnjak iz Zemljomorja

URSULA K. LE Guin: ČAROBNJAK IZ ZEMLJOMORJA

Ulomak iz romana | 1. RATNICI U MAGLI

prevela s engleskog Snježana Husić

Otok Gont samotna je planina čiji se vrhunac nadvija milju iznad olujnog Sjeveroistočnog mora, a poznat je po čarobnjacima. Iz naselja na visokim zaravnima i iz luka u mračnim uskim zatonima Gonta mnogi su otočani otišli u službu u gradove gdje stoluju vladari Otočja; služili su tko kao čarobnjak, tko kao mag, ili su se pak u potrazi za pustolovinama potucali s otoka na otok i čarali diljem Zemljomorja. Svakako najveći putnik, a po nekima i najveći među njima općenito, bio je muškarac po imenu Kobac, koji je svojedobno postao i zmajovođa i velemag. Život mu je opjevan u Podvizima Gedovim i u mnogim pjesnima, no ovo je priča o vremenu prije nego što se proslavio, prije nego što su pjesni ispjevane.

Rođen je u zabiti zvanoj Deset Joha, visoko u brdima povrh Sjeverdola. Podno njegova rodnog sela, visoravan po visoravan spuštaju se pašnjaci i oranice prema moru, a naselja su se smjestila u zavojima rijeke Ar; iznad sela, samo se šuma uspinje planinskim grebenima do litica i snijega na vrhu.

Ime što ga je nosio u djetinjstvu, Duny, nadjenula mu je majka i jedino je što mu je uz život dospjela dati, jer umrla je prije nego što je navršio godinu. Otac mu je bio seoski kovač bronce, mrgodan i šutljiv čovjek, a kako su sva šestorica Dunyjeve braće bila mnogo starija te su jedan za drugim otišli od kuće da obrađuju zemlju ili brode morem ili rade kao kovači u drugim mjestima Sjeverdola, to dijete nije imao tko brižno odgojiti. Izrastao je poput bujna korova, u raspuštena, visoka i okretna dječaka; bio je glasan, drzak i neobuzdan. S još nekolicinom seoske djece čuvao je koze na strmim livadama iznad riječnih izvora, a kad je ojačao dovoljno da stišće i povlači dugačke poluge kovačkoga mijeha, otac ga je uposlio kod sebe kao šegrta, za što je primao izdašnu plaću u batinama. Nije bilo lako natjerati Dunyja da radi. Stalno je bježao, skitao se i zalazio duboko u šumu, plivao u rukavcima rijeke Ar koja je poput svih gontskih rijeka vrlo brza i hladna, ili bi se pak po liticama i strminama uzverao visoko iznad šume, odakle je vidio more, onu nepreglednu pučinu gdje onkraj Perregala nema više ni jednog jedinog otoka.

Sestra njegove pokojne majke živjela je u selu. Pružila mu je sve što je trebalo dok je bio nejako dijete, no imala je i ona svoj život, i čim se koliko-toliko mogao sâm brinuti o sebi, nije više marila za nj. Neuki dječak sa sedam godina pojma nije imao kakvih sve umijeća i moći ima u svijetu, kad je jednoga dana čuo tetu kako se na sav glas obraća kozi koja je skočila na slamom pokriveno spremište i nikako da siđe ‒ no skočila je s krova kad joj je teta doviknula nekakvu pjesmicu. Sutradan, dok je na livadama Visopadine čuvao dugodlake koze, Duny im je doviknuo riječi koje je bio čuo a da nije znao čemu služe, što znače ni kakav je to uopće jezik:

Noth hierth malk man
hiolk han merth han!

Glasno je izgovorio pjesmicu i koze su mu prišle. Bile su brze, pohitale su sve odjednom, ne ispustivši ni glasa. Gledale su ga kroz tamne otvore svojih žutih očiju.

Duny se nasmijao i još jednom na sav glas izgovorio stihove koji su mu podarili moć nad kozama. Prišle su još bliže, skupile se i naguravale oko njega. Odjednom se prepao gusto natisnutih izbrazdanih rogova, čudnih očiju i jednako čudne tišine. Pokušao je osloboditi se i pobjeći. Koze su potrčale zajedno s njim, i dalje stisnute kao klupko oko njega, a tako su se naposljetku i stuštile u selo, zbijene kao da je oko svih čvrsto zategnuto uže, s dječakom koji plače i jeca u sredini. Seljani su istrčali iz kuća: psovali su koze i smijali se dječaku. Među njima bila je i dječakova teta, samo što njoj nije bilo smiješno. Nešto je rekla kozama i životinje su zablejale, raštrkale se i udaljile, oslobođene čarolije.

“Ti za mnom”, rekla je Dunyju.

Povela ga je u kolibu, u kojoj je živjela sama. Obično nije puštala djecu unutra, a ona su se uostalom bojala kućerka. Bio je nizak i mračan, bez prozora, i mirisao je na trave obješene na gredu pod krovom da se osuše, na metvicu, moly i majčinu dušicu, stolisnik, perirogoz i paramal, kraljev list, đavolji papak, vratić i lovor. Teta je sjedila prekriženih nogu uz ognjište i kroz zamršene pramenove svoje crne kose iskosa pogledala dječaka pa ga upitala što je rekao kozama i zna li kakva je to pjesmica. Kad je shvatila da ništa ne zna, a da je svejedno začarao koze da mu priđu i slijede ga, uvidjela je da posjeduje odlike potrebne da stekne moć.