Čarobnjak iz Zemljomorja

Magla se sad već pomalo kidala pod toplinom sunca što je na vedrom nebu sjalo točno iznad planinskog vrhunca. A kad se magla razišla u velikim valovima i sivim pramenovima, seljani su ugledali četu ratnika kako se uspinje planinom. Nosili su brončane kacige, nazuvke i pršnjake od tvrde kože, drvene štitove s brončanim pojačanjima, a naoružani su bili mačevima i dugačkim kargadskim kopljima. Popeli su se vijugajući uza strmu obalu Ara u raštrkanu i zveckavu nizu perjanica, sad već dovoljno blizu da im se vide blijeda lica i da se čuje kako se dovikuju na svojemu jeziku. Ta je četa osvajačke horde brojila stotinjak ljudi, što nije mnogo, ali u selu je bilo samo osamnaest muškaraca i dječaka.

Potreba je u tom trenutku prizvala znanje: kad je vidio kako se magla prorjeđuje i razilazi na putu kojim stupaju Karzi, Duny je shvatio koja bi mu čarolija mogla pomoći. U pokušaju da pridobije dječaka da naukuje kod njega, star mu je vremenodjelac iz Sjeverdola pokazao nešto čaranja. Jedna se od tih majstorija zvala magloprelo, bila je to čarolija navođenja kojom se magla na neko vrijeme skupi na jednome mjestu; čovjek vješt stvaranju privida može njome oblikovati maglu u besprijekorne sablasne prikaze, koliko god kratkotrajne bile i brzo se rasplinule. Dječak takvu vještinu nije posjedovao, no njegove su namjere ionako bile drukčije, a bio je dovoljno jak da čaroliju upregne za svoje ciljeve. Hitro je i glasno imenovao mjesta i međe svojega sela, a potom je izgovorio bajalicu magloprela, samo što je u nju ubacio i riječi iz čini skrivanja, da bi na kraju viknuo riječ koja pokreće magiju.

Još dok ju je izgovarao, otac mu je prišao sleđa i udario ga sa strane po glavi, tako jako da ga je srušio. “Tiho, budalo jedna! Začepi tu svoju lajavu gubicu i ako nisi sposoban za borbu, skloni se!”

Duny ustade. Čuo je Karge na kraju sela, bili su već kod visoke tise uz kožarsku radionicu. Glasovi su im bili razgovijetni, kao i zveket i škripa oklopa i oružja, ali nije ih se vidjelo. Magla se skupila i zgusnula nad cijelim selom, prigušila je svjetlost, zamutila sliku svijeta tako da se prst pred nosom nije vidio.

“Sakrio sam nas, sve u selu”, nadureno će Duny, jer glava ga je boljela od očeva udarca, a bacanje dvostrukih čini iscrpilo mu je svu snagu. “Održavat ću ovu maglu dokle god mogu. Ti skupi ostale i povedi ih gore do Visopadine.”

Kovač se netremice zagledao u sina, koji je poput utvare stajao u toj jezivoj, hladnoj i vlažnoj magli. Trebalo mu je nešto vremena da shvati što to Duny govori, ali onda je smjesta nečujno potrčao, jer poznavao je svaku ogradu i kutak u selu; pronašao je ostale i kazao što im je činiti. Kroz sivilo magle proplamsala je mrlja crvenila kad su Karzi zapalili slamnati krov na kući. No još se nisu popeli u selo, čekali su na rubu s donje strane da se magla digne i otkrije im plijen i žrtve.

Kožareva je kuća gorjela, pa je on poslao onamo dvojicu dječaka, koji su šmugnuli Karzima pred nosom, rugali im se, dobacivali i zatim netragom nestali poput pramena dima u dimu. Za to su se vrijeme stariji muškarci prišuljali iza ograda, trkom od kuće do kuće, prišli su sasvim blizu s druge strane pa strijelama i kopljima zasuli ratnike, koji su stajali zbijeni svi na jednomu mjestu. Jedan je Karg pao i previjao se proboden kopljem koje je bilo još toplo ispod čekića. Druge su pogodile strijele, a sve ih je do jednoga obuzeo gnjev. Krenuli su tada ravno u juriš da sasijeku nejake napadače, ali oko njih je bila samo magla ispunjena glasovima. Slijedili su glasove i probadali maglu pred sobom moćnim, okrvavljenim kopljima okićenima perjem. Vikali su dok su nadirali uzbrdo ulicom i uopće nisu shvatili da su zapravo projurili kroz selo, a prazne kolibe i kuće pomaljale su se i ponovno nestajale u vijugavoj sivoj magli. Seljani su se raštrkali u bijegu i većina ih je odmakla daleko naprijed jer su poznavali teren, ali dječaci i starci bili su spori. Karzi samo što se nisu spotaknuli o njih, ubadali su kopljima i sjekli mačevima uz svoj bojni poklič, imena atuanske Bijele Bogobraće:

“Wuluah! Atwah!”

Dio se čete zaustavio čim su osjetili kako im tlo pod nogama postaje neravno, ali drugi su samo srljali naprijed u potrazi za fantomskim selom i slijedili mutne i treperave prilike koje su im umaknule iz dohvata. Magla je oživjela od tih nestalnih obličja što su sa svih strana izmicala, treperila, blijedjela. Skupina Karga krenula je u potjeru za priviđenjima sve do Visopadine, ruba litice ponad Arovih izvora, a prilike koje su progonili vinule su se u zrak i iščezle u izmaglici što se raščinjala, dok su progonitelji uz vrisku padali kroz maglu i nenadane sunčane zrake, u plitke lokve među stijenama tridesetak metara niže. A oni koji su bili iza njih i nisu pali, stali su na rub litice i osluškivali.