Čarobnjak iz Zemljomorja

Kao sestrin sin nije joj značio ništa, ali sad ga je gledala drugim očima. Pohvalila ga je i rekla mu da bi ga mogla naučiti bajalice koje bi mu se još više svidjele, primjerice riječ od koje puž izviri iz svoje kućice ili ime kojim se sokola dozove s neba.

“Da, nauči me!” odgovorio je, očito prevladavši strah koji su koze izazvale u njemu i sav pun sebe jer ga je teta pohvalila da je nadaren.

Vračara mu tada reče: “Ako te naučim, nećeš tu riječ nikada otkriti drugoj djeci.”

“Neću, časna riječ.”

Njegova neprikrivena neukost izmamila joj je osmijeh. “Dobro onda. Ali dodatno ću se osigurati. Jezik će ti ostati nijem sve dok ti ga ja ne razvežem, ali i kad progovoriš, nećeš moći izgovoriti riječ koju te naučim ako je netko može čuti. Moramo čuvati tajne zanata.”

“U redu”, rekao je dječak, jer nije mu bilo nakraj pameti povjeravati tajne drugovima u igri, on je htio znati i izvoditi što oni ne znaju i ne mogu.

Mirno je sjedio dok je teta vezala svoju raščupanu kosu i zatezala pojas na haljini, a zatim je ponovno sjela prekriženih nogu i bacila pune šake lišća u vatru na ognjištu, od čega se cijela mračna koliba zadimila. Teta zapjeva. Glas bi joj na mahove postao dubok ili pak visok, kao da iz nje izbija tuđi glas, i pjesma je trajala toliko dugo da dječak naposljetku nije znao je li budan ili sanja, a cijelo je vrijeme uz njega sjedio vračarin stari crni pas koji nikada nije lajao; pseće su oči sad bile crvene od dima. Vračara se obrati Dunyju na jeziku koji nije razumio i natjera ga da ponavlja za njom stihove i riječi, sve dok ga nije začarala tako da se nije mogao ni pomaknuti.

“Govori!” kazala je da provjeri djeluju li čini.

Dječak govoriti nije mogao, ali nasmijao se.

Tetu je tada njegova snaga pomalo i prestrašila, jer bile su to najjače čini za koje je bila sposobna: pokušala je ne samo zagospodariti njegovim riječima i šutnjom, nego također obvezati ga da joj služi u bahorništvu. Ali, koliko god sputan činima, svejedno se nasmijao. Ništa nije rekla. Zalila je vatru čistom vodom da se dim raziđe i dala vode i dječaku da se napije, a kad se zrak raščistio i dječak ponovno stekao moć govora, naučila ga je sokolovo istinsko ime, na koje se sokol mora odazvati.

Bio je to prvi Dunyjev korak na putu koji će slijediti čitav život, putu čarobnjaštva, putu koji će ga naposljetku dovesti do toga da kopnom i morem ganja sjenu, sve do obala carstva smrti koje ne znaju za svjetlo. No na prvim se koracima činilo da je ta staza široka i sjajna.

Kad je otkrio da se divlji sokolovi i protiv vjetra strelovito obrušavaju k njemu čim ih dozove imenom, da mu slijeću na zapešće uz glasan lepet krila kao da su uvježbane grabljivice kakva kneza, poželio je doznati još takvih imena i došao je k teti s molbom da ga nauči imenima kopca, bukoča, orla. Kako bi zaslužio te čarobne riječi, činio je sve što je vračara tražila od njega i učio je od nje sve čemu ga je podučavala, premda nije sve bilo ugodno činiti, a ni znati. Na Gontu imaju izreku Slabo kao ženska čarolija, ali imaju i izreku Zlobno kao ženska čarolija. Nije vračara iz Deset Joha bila nikakva zla bahornica niti se ikada pačala u visoka umijeća ili pramoći, ali kako je bila neuka žena među neukim pukom, često se služila svojim znanjem u glupe i sumnjive svrhe. Ništa ona nije znala o Ravnoteži i Ustroju, koje pravi čarobnjak poznaje i kojima služi, a sprečavaju ga da posegne za čarolijama osim kad je to uistinu nužno. Imala je ona čaroliju za svaku priliku i neprestance je bacala čini. Većina je njezina nauka bila puka besmislica i sljeparija, a ne bi ona niti znala prepoznati što je prava čarolija, a što nije. Urocima je bila itekako vična i vjerojatno joj je bolje išlo izazivanje bolesti nego njihovo liječenje. Kao i svaka seoska vračara znala je smiješati ljubavni napitak, ali bilo je i drugih, gadnijih napitaka koje je spravljala da udovolji nečijoj ljubomori i mržnji. No takve je rabote tajila od svojega mladog naučnika i podučavala ga je čestitom zanatu koliko je god to bilo u njezinoj moći.

Isprva je djetinjasto uživao u čaranju samo zbog vlasti koju je time stjecao nad pticama i zvijerima i zbog znanja koje mu je to donosilo. I zapravo je nastavio uživati u tome do kraja života. Budući da su ga druga djeca često viđala na planinskim pašnjacima u društvu kakve ptice grabljivice, prozvala su ga Kobac i tim se imenom služio i poslije u životu, kad njegovo istinsko ime nikome nije bilo poznato.