Čarobnjak iz Zemljomorja

Kako vračara nije prestajala govoriti o slavi, bogatstvu i golemoj moći koju bahornik može steći nad ljudima, odlučio je naučiti svrsishodnija znanja. A to mu je vrlo dobro išlo. Vračara ga je hvalila, djeca iz sela počela su ga se bojati, a on je bio siguran da će se ubrzo proslaviti među ljudima. Tako je riječ po riječ i čaroliju po čaroliju učio od vračare do svoje dvanaeste godine i naučio je od nje većinu toga što je znala: nije to bilo mnogo, ali bilo je dovoljno za seosku vračaru u zabiti, a više nego dovoljno za dvanaestogodišnjeg dječaka. Prenijela mu je sav svoj iscjeliteljski i travarski nauk i sve što je znala o umijećima pronalaska, povezivanja, popravka, otpiranja i otkrivanja. Otpjevala mu je sve velike Podvige i sve gajdaške pripovijesti što ih je znala, a sve riječi istinskoga jezika što ih je naučila od bahornika koji je nju podučavao i ona je prenijela dalje Dunyju. Od vremenodjelaca i lutajućih opsjenara koji su se potucali od jednoga do drugog naselja u Sjeverdolu i Istočnoj šumi naučio je svakojake smicalice i doskočice, čarolije Privida. Upravo je jednom od tih jednostavnih čarolija prvi put dokazao da posjeduje veliku moć.

Kargadsko Carstvo bilo je tada u naponu snage. Tvore ga četiri velika otoka smještena između Sjeverne i Istočne ravni: Karego-At, Atuan, Hur-at-Hur i Atnini. Na cijelom Otočju i drugim Ravnima ne govori se jezik nalik na njihov; divljaci su to, bljedoliki, plavokosi i okrutni, krvoločni su i nema im milijeg od vonja naselja u plamenu. Godinu prije napali su Torikle i utvrđeni otok Torheven, izvršili su najezdu silnim brodovljem crvena jedrilja. Vijesti o tomu doprle su na sjever do Gonta, ali gontski su vladari bili zauzeti gusarenjem i nisu marili za nevolje susjednih otoka. A onda je u kargadske ruke pao Spevy, opljačkali su ga i poharali, a otočane su odveli u roblje, tako da je to dandanas opustošen otok. Karzi su u osvajačkoj pomami doplovili i do Gonta, sva ih se sila s trideset velikih drakara iskrcala u Istočnoj luci. U borbama su zauzeli grad, potom su ga spalili; brodove su ostavili pod stražom na ušću rijeke Ar i uspeli se Sjeverdolom: razarali su i pljačkali, klali stoku i ljude. Putem su se podijelili u čete, a svaka je od tih četa harala kud joj se prohtjelo. Izbjeglice su upozorili planinska sela. Uskoro su žitelji Deset Joha vidjeli da se nebo na istoku zamračilo od dima, a oni koji su se te noći popeli do Visopadine gledali su kako se Sjeverdol pod njima guši u dimu, prošaran crvenim ognjem gdje je podmetnut požar na poljima spremnim za žetvu, gdje su zapaljeni voćnjaci, s plodovima sprženim na granama u plamenu, dok tinjaju uništeni štagljevi i kuće.

Dio seljana pobjegao je uspevši se gudurama i sakrio se u šumi, dio se pripremio na borbu za goli život, a dio nije poduzeo ništa i prepustio se jadikovkama. Vračara je bila među onima koji su pobjegli, sakrila se sama samcata u spilju na Kapperdingovoj uzbrdici i čarolijama zatvorila ulaz u pećinu. Dunyjev otac kovač bio je među onima koji su ostali jer nije htio napustiti talioničku peć i viganj za kojima je radio pedeset godina. Koliko je god pripremljene kovine imao, iskovao ju je te noći u šiljke za koplja, a drugi su mu se pridružili u radu i vezali ih na drške motika i grablji, jer nije bilo vremena da se izradi utor pa da se nataknu. U selu nije bilo drugog oružja, osim lovačkih lukova i kratkih bodeža, jer gorštaci na Gontu nisu ratoborni; nisu poznati kao ratnici, nego kao kozokradice, gusari i čarobnjaci.

S izlaskom sunca spustila se gusta bijela magla, kakva je česta u jesenja jutra u otočnim planinskim predjelima. Seljani su stajali među raštrkanim kolibama i kućama uz jedinu ulicu u Deset Joha, čekali su s lovačkim lukovima i novoiskovanim kopljima i nisu mogli znati jesu li Karzi još daleko ili sasvim blizu. Samo su šutke zurili u maglu koja je od njihovih pogleda zaklanjala obličja, udaljenosti i pogibli.

Među njima bio je i Duny. Cijelu je noć radio za kovačkim mijehom, stiskao je i povlačio dvije dugačke poluge pričvršćene na kozju kožu i mlazom zraka održavao vatru. Ruke su ga sada od tog posla toliko boljele i drhtale da nije mogao ni uperiti koplje koje je izabrao. Nije mogao pojmiti kako će se boriti ili biti i od kakve koristi sebi samom i suseljanima. Srce mu se stezalo pri pomisli da će kao dječak umrijeti naboden na kargadsko koplje, da će otići u kraljevstvo tame a da nije doznao vlastito ime, istinsko ime odrasla čovjeka. Spustio je pogled na svoje mršave ruke, mokre od hladnih kapljica magle, i bjesnio na vlastitu slabost, jer znao je i što je njegova snaga. Posjedovao je on moć, samo kad bi znao kako je upotrijebiti, pa je među svim čarolijama koje je naučio tražio način da sebi i sudruzima osigura prednost ili barem kakve-takve izglede. No potreba nije dovoljna da oslobodi moć: nužno je i znanje.