Dug put do malog, gnjevnog planeta

Becky Chambers: Dug put do malog, gnjevnog planeta

Ulomak iz romana | 1. i 2. poglavlje

TRANZIT

Budeći se u kapsuli, prisjetila se triju stvari. Prvo se sjetila da putuje dubokim svemirom. Zatim se sjetila da samo što nije započela nov posao, posao za koji si nije mogla priuštiti da ga zabrlja. I naposljetku, da je podmitila vladinog službenika kako bi joj dao dosje s novim identitetom. Ništa od toga nije bilo novo, ali također nije bilo ugodno prisjećanje pri prelasku iz sna u javu.

Nije trebala već biti budna, barem ne još čitav dan, ali tako vam je to kad se odlučite za jeftinog prijevoznika. Jeftini prijevoznik znači jeftinu kapsulu na jeftino gorivo i jeftine preparate za uspavljivanje. Nekoliko je puta nakratko bila došla k svijesti nakon polijetanja ‒ izbila bi na površinu zbunjena pa potonula baš kad bi počela hvatati konce. Kapsula je bila zamračena i bez navigacijskih ekrana. Nije mogla pratiti protok vremena između pojedinih buđenja niti znati koliko je daleko doputovala niti da li uopće putuje. Ta joj je pomisao izazivala tjeskobu i mučninu.
Vid joj se razbistrio dovoljno da se mogla usredotočiti na prozor. Kapci su bili spušteni, blokirajući bilo kakav mogući izvor svjetla. Znala je da takvog izvora nema. Sad je bila na otvorenom. Nije tu bilo ni užurbanih planeta ni zakrčenih linija ni orbitala koji trepere. Tu je bila samo praznina, užasna praznina ispunjena ničim izuzev nje same i pokoje gromade kamena.
Pogon je cvilio, pripremajući se za još jedan podslojni skok. Preparati su posegnuli prema njoj, gurajući je u nemiran san. Dok se gubila ponovno je pomislila na svoj posao, na laži, na samodopadni izraz lica službenika dok mu je ulijevala kredite na račun. Pitala se je li to bilo dovoljno. Moralo je biti. Već je previše platila greške u kojima nije imala udjela.
Sklopila je oči. Preparati su je odnijeli. A kapsula je, valjda, nastavila let.

ŽALBA

Život u svemiru bio je sve samo ne tih. Zemljaši to nikad ne bi očekivali. Svatko odrastao na površini planeta morao se prilagoditi na kliktanje i šumove svemirskog broda, na sveprisutnu zvučnu okolinu koja je pratila život u stroju. No Ashbyju su ti zvuci bili poput otkucaja vlastitog srca. Samo po uzdahu zračnog filtera ponad njegovog kreveta znao bi da je vrijeme za buđenje. Kad bi stijene poznatim uzorkom zabubnjale po vanjskom trupu, znao bi koje su dovoljno male da ih se može ignorirati, a koje će napraviti problem. Količina statičkog šuma ansibla rekla bi mu koliko je od njega udaljena osoba na drugom kraju veze. Bili su to zvukovi svemirskog života, glazbena pratnja ranjivosti i daljine. Podsjećali bi vas na krhkost života, ali i označavali sigurnost. Nedostatak zvuka mogao je značiti prestanak protoka zraka, prestanak rada motora ili da vam antigravitacijske mreže više ne drže stopala čvrsto za pod. Tišina je pripadala vakuumu tamo vani. Tišina je bila smrt.
A bilo je i drugih zvukova, koje nije proizvodio brod već ljudi na njemu. Čak i u beskrajnim hodnicima dom-brodova moglo se čuti odjeke obližnjih razgovora, korake preko metalnog poda, blago nabijanje tehničara usred penjanja kroz zidove na njihovom putu prema mjestu kvara. Ashbyjev brod, Putnik, jest bio prostran, ali također i sićušan u usporedbi s dom-brodovima na kojima je odrastao. Kad je tek bio kupio Putnika i napunio ga posadom, i on se morao naviknuti na skučene kabine. No neprekidni zvukovi ljudi koji rade i smiju se i svađaju postali su mu utjeha. Otvoreni je svemir bio prazan i došli bi trenuci kad bi se čak i prekaljeni svemiraš sa strahopoštovanjem i poniznošću zagledao u zvijezdama posuti bezdan.
Ashbyju je buka bila dobrodošla. Bilo vam je drago znati da tu vani nikad niste sami, naročito ako se bavite njegovom vrstom posla. Izgradnja crvotočina nije bila glamurozno zvanje. Međuprostorni prolazi koji su se protezali diljem Galaktičke Zajednice bili su toliko uobičajeni da ih se uzimalo zdravo za gotovo. Ashby je čisto sumnjao da prosječna osoba tuneliranju posvećuje išta više misli od hlača koje nosi ili obroka koje jede. No njegov je posao zahtijevao razmišljanje o tuneliranju, i to puno i dobro razmišljanje. Ako biste dovoljno dugo proveli razmišljajući o tunelima, zamišljali kako vaš brod uranja i izranja iz prostora poput igle s udjenutim koncem… no, zbog takvih biste misli rado imali bučno društvo.
Ashby je bio u svom uredu, usred čitanja vijesti i pijuckanja meka kad ga je jedan određeni zvuk natjerao da se trzne. Koraci. Corbinovi koraci. Corbinovi ljutiti koraci, na putu k njegovim vratima. Ashby je uzdahnuo, progutao vlastitu razdraženost i postao kapetan. Izraz lica držao je neutralnim, uši otvorene. Razgovor s Corbinom uvijek bi zahtijevao trenutak pripreme i jako puno odvojenosti.
Artis Corbin bio je dvostruki talent: nadareni algist i potpuni šupak. Ovo prvo bilo je ključno za dalekometni brod kakav je Putnik bio. Zaliha goriva koja je posmeđila mogla bi značiti razliku između pristanka u luku i plutanja svemirom. Pola jedne od Putnikovih donjih paluba bila je ispunjena isključivo spremnicima algi kojima je trebao netko tko će se opsesivno baviti hranjivim tvarima i salinitetom. Bilo je to područje u kojem je Corbinov nedostatak socijalnih vještina ustvari bio koristan. Taj je volio biti sam u hangaru s algama po čitav dan, mrmljajući si u bradu nad očitanjima, uvijek tražeći ono što je nazivao “optimalnim uvjetima”. Ashbyju su se uvjeti uvijek činili optimalnima, ali nije se namjeravao petljati Corbinu u alge. Ashbyju je trošak goriva pao za deset posto otkako je na brod bio doveo Corbina, a algista voljnih prihvatiti posao na tunel-brodu moglo se nabrojati na prste jedne ruke. Alge su bile pimplave već i na kraćim letovima, a održavanje zaliha zdravim tijekom dugih letova zahtijevalo je i detaljnost i izdržljivost. Corbin je mrzio ljude, no obožavao je svoj posao i bio je vraški dobar u njemu. Za Ashbyja ga je to činilo iznimno vrijednim. Iznimno vrijednim uzrokom glavobolja.
Vrata su se otvorila i Corbin je ljutito ušao. Čelo mu je bilo posuto graškama znoja, kao i inače, a prosijeda kosa na sljepoočnicama činila se zalizanom. U Putniku je, zbog njegova pilota bilo vrlo toplo, no Corbin se od prvog dana bio žalio na standardnu brodsku temperaturu. Čak i nakon godina služenja na brodu, činilo se da se njegovo tijelo još uvijek odbijalo prilagoditi i to iz čiste pakosti.
Corbinovi su obrazi također bili rumeni iako se nije moglo reći je li tako zbog njegovog raspoloženja ili zbog uspona stepenicama. Ashby se nikad nije navikao vidjeti tako rumene obraze. Većina živih ljudi bili su potomci Flote Egzodusa, koja je otputovala daleko od sunca svojih predaka. Mnogi su, baš kao Ashby, bili rođeni unutar istog dom-broda koji je pripadao izvornim izbjeglicama sa Zemlje. Njegove crne kovrče i jantarna koža bili su rezultat generacija miješanja na divovskim brodovima. Većina ljudi, bili rođeni u svemiru ili kolonijalci, dijelila je tu egzodansku put, put koja nije pripadala niti jednoj naciji.
Corbin je pak bio neupitno iz Sunčeva sustava, iako su ljudi domovinskih planeta tijekom prethodnih generacija počeli nalikovati Egzodancima. Pošto je ljudska genetika ionako bila mješavina svega i svačega, tu i tamo bi se pojavio netko svjetlije puti, čak i u Floti. No Corbin je bio gotovo pa ružičast. Njegovi su preci bili znanstvenici, rani istraživači koji su izgradili prve istraživačke orbitale oko Enkelada. Tamo su bili proveli stoljeća, bdijući nad bakterijama koje su cvale u ledenim morima. Pošto je Sunce bilo tek blijedi otisak prsta na nebu ponad Saturna, put istraživača svakim bi desetljećem gubila sve više pigmenta. Corbin je bio konačni rezultat toga, ružičasti čovjek uzgojen za naporan rad u labosu, pod nebom bez sunca.
Corbin je bacio svoj skrib preko Ashbyjeva stola. Tanka je pravokutna pločica proletjela kroz pikselni ekran nalik izmaglici i zazvečala pred Ashbyjem. Ashby je rukom mahnuo pikselima, naloživši im tako da se rasprše. Vijesti koje su visjele u zraku rastočile su se u šarene pramenove. Pikseli su se vratili natrag u projektorske kutije s obje strane stola poput rojeva sićušnih insekata. Ashby je pogledao skrib pa podigao obrve prema Corbinu.

Tags: ChambersDug put do malog gnjevnog planetaorionPutniciromansvemirska operaulomakznanstvena fantastika