Djeca vremena

Adrian Tchaikovsky: DJECA VREMENA

Ulomak iz romana | 1. Postanak – 1.1 Samo majmunarije

Instalacija Brin 2 nije imala prozore – zbog rotacije im je ‘vani’ uvijek bilo ‘dolje’, pod nogama, daleko od očiju. Zidni su ekrani pružali ugodnu fantaziju kompozitnim prikazom svijeta pod njima koji je ignorirao njihovu stalnu vrtnju te planet prikazivao nepomičnim u prostoru: zelena pikula kao parnjak one plave koja im je bila dom, dvadeset svjetlosnih godina udaljena. Zemlja je svojedobno bila zelena, iako su joj boje u međuvremenu izblijedile.
No možda ipak nikad nije bila zelena kao ovaj predivno izrađen svijet čiji su oceani smaragdno treperili, prepuni fitoplanktona koji održavaju ravnotežu kisika u atmosferi. Tako je složeno i delikatno bilo graditi živi spomenik koji će ostati stabilan kroz brojna geološka doba.
Još uvijek nije imao službeno potvrđeno ime, osim astronomske oznake, iako je među manje maštovitom posadom Majmunija skupila priličan broj glasova. Doktorica Avrana Kern sad ga je promatrala i na pameti joj je bio jedino Kernin Svijet. Njen projekt, njen san, njen planet. Prvi od mnogih, odlučila je.
Ovo je budućnost. Ovdje će čovječanstvo napraviti sljedeći veliki korak. Ovdje ćemo postati bogovi.
“Ovo je budućnost”, rekla je naglas. Njen će se glas čuti u slušnom centru svakog člana posade, svih devetnaestero, iako ih je petnaestero bilo točno tu, s njom, u kontrolnom središtu. Ne i pravom središtu, naravno – ne u od gravitacije ogoljenoj osovini oko koje su se okretali: ona je bila namijenjena napajanju i procesiranju te njihovom korisnom teretu.
“Ovdje će čovječanstvo napraviti sljedeći veliki korak.” Govor joj je oduzeo više vremena neko ikoji tehnički zadatak tijekom protekla dva dana. Skoro je izgovorila i dio o postajanju bogovima, ali to je ipak bilo samo za nju. Previše kontroverzno, s obzirom na one Non Ultra Natura klaunove doma. Projekti poput njenog ionako su već digli dovoljno prašine. O, razlike između trenutnih zemaljskih frakcija bile su posljedica dubokih razmirica: društvenih, ekonomskih, ili jednostavno mi i oni, ali Kern je uspjela lansirati Brin – prije toliko godina – unatoč sve jačoj oporbi. Do sad je čitava zamisao postala svojevrsno žrtveno janje za podjele u ljudskoj vrsti. Svadljivi primati, svi redom. Napredak je bitan. Ispunjenje potencijala, kako ljudskog tako i drugih oblika života. Oduvijek je bila jedan od najžešćih protivnika rastućeg konzervativnog otpora koji su najbolje predstavljali Non Ultra Natura teroristi. Da je po njihovom, svi bismo se vratili u špilje. Na granu. Čitava svrha civilizacije je nadići ograničenja prirode, vi naporni mali primitivci.
“Naravno, stojimo na tuđim ramenima.” Prikladni je izraz, izraz znanstveničke skromnosti bio, ‘na ramenima divova’ ali ona nije dospjela gdje je sad klanjanjem prethodnim generacijama. Kepeci, hrpe i hrpe kepeca, pomislila je, a zatim – jedva je suzdržala hihot – na ramenima majmuna.
Mišlju je na jedan zidni ekran i HUD-ove njihovih Unutarnjih Očiju prizvala nacrt Brina 2. Htjela im je usmjeriti pažnju i navesti ih da pokažu prikladno poštovanje za njen – pardon, njihov – trijumf. Eto: igla središnje jezgre okružena prstenom života i znanosti koju je tvorio njihov cilindrični svijet. Na jednom se kraju jezgre nalazila neugledna kvrga Stražarske kapsule koja će uskoro biti lansirana kako bi postala najusamljenija istraživačka postaja s najduljim stažem u svemiru. Suprotni je kraj igle držao Bačvu i Bocu. Sadržaj: majmuni u prvoj, budućnosti u drugoj.
“Naročito sam zahvalna strojarskom timu pod vodstvom doktora Fallarn i Medi zbog njihovog neumornog rada na reformatiranju –” i sad je skoro slučajno izgovorila ‘Kerninog Svijeta’ –”našeg planetnog subjekta u siguran okoliš koji će omogućiti razvoj našeg veličanstvenog projekta.” Fallarn i Medi bili su, naravno, već dobrano na putu prema Zemlji, jer je njihov petnaestogodišnji posao došao kraju a tridesetogodišnji povratak započeo. No sve je to bilo samo postavljanje staze za Kern i ispunjenje njena sna. Sve je ovo za nas – za mene.
Dvadeset svjetlosnih godina putovanja do doma. Dok će se na Zemlji rastezati trideset godina, za Fallarn i Medi u njihovim ledenim ljesovima proći će svega dvadeset. Za njih će putovanje biti brzo skoro poput svjetlosti. Kakva su nam čuda nadohvat ruke!
Iz njene su perspektive pogoni koji su je ubrzali skoro do brzine svjetlosti bili tek priprosti alati za kretanje svemirom koji će Zemljina biosfera uskoro baštiniti. Čovječanstvo je krhko na nama još nezamislive načine, stoga mreže bacamo sve šire i dalje…
Ljudska je povijest balansirala na oštrici noža. Tisućljeća neukosti, predrasuda, praznovjerja i očajničkog stremljenja naposljetku su ih dovela ovamo: čovječanstvo će začeti novi, svjesni život stvoren na svoju sliku. Čovječanstvo više neće biti samo. Čak i u nezamislivo dalekoj budućnosti, kad sama Zemlja bude pala žrtvom vatre i prašine, njeno će se naslijeđe širiti zvijezdama – beskrajna raskoš života zemaljskog porijekla koji se širi, dovoljno raznolik da preživi bilo kakve nesreće, sve do same toplinske smrti svemira, a možda čak i onkraj nje. Čak i ako svi umremo, živjet ćemo kroz svoju djecu.
Neka NUN-ovci propovijedaju svoje budalaštine o čistoći i premoći ljudske vrste, pomislila je. Nadevoluirat ćemo ih. Ostavit ćemo ih za sobom. Ovo će biti tek prvi od tisuća svjetova kojima ćemo podariti život.
Jer mi smo bogovi, i samotni smo, stoga ćemo stvarati…
Doma stvari nisu bile baš najbolje, ili su barem to dale naslutiti dvadeset godina stare vijesti. Avrana je nezainteresirano bacala pogled na nerede, žestoke prepirke, demonstracije i nasilje, misleći samo, Kako smo dospjeli ovako daleko s toliko budala u genskim zalihama? Lobi Non Ultra Natura bio je samo najekstremniji dio čitave koalicije ljudskih političkih frakcija – konzervativci, filozofi, čak i okorjeli vjernici – koje su pogledale napredak i zaključile da je dosta. Koje su se rukama i nogama upirale protiv inženjeringa ljudskog genoma, protiv uklanjanja ograničenja umjetnim inteligencijama, te protiv programa kao što je Avranin.
A svejedno gube.

Tags: