Gogoljev disko
Opjatovič je kratko prošetao i zamišljeno promatrao raštrkane nadgrobne ploče, koje su podsjećale na prekinutu igru domina – naherene, jedne nagnute naprijed, druge natrag, budile su mu uspomene na stara dobra vremena kad je u Rigi bio član vrlo šik bande, koja je provodila večeri u toj beskonačnoj crno-bijeloj igri. Isto tako, pravi domino često ga je podsjećao na pokojnike! Jednom je, primjerice, završio u četvrti Pardaugava u Rigi za stolom ilegalne kockarnice, gdje je otkrio korice prikovane ispod stola tako da čovjek može krišom izvući nož ako mu krene nizbrdo. U mladim je danima i Opjatovič nosio bijeli šal i finski bodež finku, ali nikad nije isukao oružje i oštricom nasrnuo na čovjeka. Dakako, uz iznimku naoštrenih kovanica s pomoću kojih bi rasporio žensku torbicu. Sad su mu ostali još samo tramvaji i starice koje se vraćaju s tržnice sa sitnišem… ali, srećom, još pamti melodije! Kako je lijepo fućkati u šetnji tim carstvom sjena, bilo klasike poput Murke i Tužiteljeve kćeri, ili izrazito pogrebnu Slatku jagodu. Život zapravo uopće nije loš! Ne bi imao ništa protiv da nađe ženu i skrasi se, ali s obzirom na to kakva nesreća njega prati u ljubavi… Eno jučer ga je sustigla mlada kradljivica nadimka Murka, koji sve govori, kako bi zatražila od njega dopuštenje da malo pusti svoje dugačke prste po gradu. Bila je zgodna kao grešna kraljevna i navodno su domaći momci već zazirali od nje; kružio je glas da bi čovjeku i komad kruha iz ruke otela i da je nadarena kao sam vrag… O, takva bi mu dobro došla za ženu, itekako dobro došla! Dakako, dao joj je dopuštenje, o tom nikad i nije bilo dvojbe.
Opjatoviču su nakon toga misli odlutale do kraljice igara, biljara, izrazito misaonog nadmetanja, zahtjevnijeg od filozofije bilo kojeg starog profesora s naočalama! Uzmimo primjerice “ludonju”, kuglu zvanu durak koja se slučajno otkotrlja u rupu, jednako kao što bi bilo tko mogao završiti na krivom mjestu, primiti smrtonosni udarac i… otići Bogu na račun! Ili pak, sagleda li se to iz suprotnog kuta, čovjek može uživati golemu i besprimjernu sreću unatoč tomu što sâm nema nikakvih velikih zasluga za to, nego jednostavno stoji i bulji kao tele u šarena vrata i čeka kao janje na klanje. Ali onda se odjednom razlegne hitac i… ili se kupaš u zlatu, ili u govnima! Bivši zatvorski cimer ispričao je Opjatoviču da Židovi uvijek brzo pokopaju svoje mrtve, i to u sjedećem položaju. Eto još jedne zanimljive pojedinosti! Kako je bogat ovaj život! Ispada da pod zemljom svi Židovi sjede kao da su u tramvaju i voze se nekamo, prema Sudnjem danu, Jeruzalemu, čemu god što ih čeka na kraju puta. Naravno, u tim podzemnim tramvajima ne bi bilo mjesta za džepare… Ali ček’, ček’ malo, što je onda s pljačkašima grobova? Nedavno su dvojezične mjesne novine objavile članak o tome kako su restauratori iz Ermitaža iz Sankt Peterburga obnavljali crkvu u Suure-Jaaniju, nešto sjevernije od Viljandija, i kako su popili sav alkohol iz staklenke u kojoj je bilo balzamirano staro baltičko germansko srce, pronađeno u nadgrobnom obelisku! Da, život je doista zanimljiv, o tom nema spora! Pun iznenađenja! Tako šarolik!
Dok je tako razmišljao i smijuljio se sebi u bradu na početku tog predivnog dana u malenom carskom gradu Viljandiju, džepar Konstantin Opjatovič krenuo je natrag na tramvajsku postaju. Zastao je na tren kraj velike grobnice koju je krasila menora, sedmokraki židovski svijećnjak, gdje je uvijek laštio cipele baršunastom krpicom. Danas je čak morao skinuti cipelu da iščeprka kamenčić iz utora na potplatu. Kad je podigao pogled, Opjatovič je ostao zabezeknut neobičnom bojom jednoga grma. Crvenio se kao plamteća buktinja na pozadini okolnog zelenila!