Posted in Ulomci

Grad i Grad

15. kolovoza 2022.

· by
by

“Kaj ima, drote?” rekao je jedan od dječaka na nekakvom uličnom engleskom s besźkim naglaskom. Podigao je glavu strijeljajući me pogledom, ali je bio blijed. Ni on ni njegovi prijatelji nisu izgledali dobro. S mjesta na kojem su sjedili nisu mogli vidjeti mrtvu ženu, ali nisu ni pogledali gdje leži.
Sigurno su znali da ćemo pronaći feld i da ćemo znati da je njihov. Mogli su ništa ne reći i samo pobjeći.
“Ja sam inspektor Borlú”, rekao sam. “Jedinica za ekstremne zločine.”
Nisam rekao Ja sam Tyador. Tu je dobnu skupinu teško ispitivati – prestari su za imena, eufemizme i igrarije, nedovoljno stari da budu izravni protivnici kad ih se ispituje, barem kad su pravila jasna. “Kako se zoveš?” Dječak je oklijevao, premišljajući se da iskoristi ulični nadimak koji si je nadjenuo, pa odustao.
“Vilyem Barichi.”
“Ti si je pronašao?” Kimnuo je, a njegovi su prijatelji kimnuli za njim. “Da čujem.”
“Došli smo ovdje zato što, je l’, i…” Vilyem je čekao, ali nisam ni spomenuo njegovu drogu. Oborio je pogled. “Onda smo skužili neš’ ispod onog madraca i okrenuli ga.
Tu su bili nekakvi…” Njegovi su prijatelji podigli glave dok je Vilyem oklijevao, naočigled praznovjeran.
“Vukova?” upitao sam. Međusobno su se pogledali.
“Da, lik, nekakav šugavi mali čopor je njušk’o ovuda i…
Pa smo mislili da…”
“Kad je to bilo nakon što ste došli ovamo?” rekao sam.
Vilyem slegne ramenima. “Ne znam. Par sati?”
“Je li bilo još nekoga u blizini?”
“Tamo smo malo ranije vidjeli neke likove.”
“Dilere?” slijeganje ramenima.
“A onda je doš’o kombi preko trave i doš’o je onuda i onda je brzo nestao. Nismo ni s kim pričali.”
“Kad je kombi došao?”
“Ne znam.”
“Još uvijek je bio mrak”, rekla je jedna od djevojaka.
“U redu. Vilyeme, ekipo, naći ćemo vam nešto za doručak, nešto za popiti, ako želite.” Domahnuo sam njihovim čuvarima. “Jesmo li razgovarali s roditeljima?” upitao sam.
“Stižu, šefe; jedino što njezine”, pokazujući na jednu od djevojaka, “ne možemo dobiti.”
“Budite uporni. Odmah ih odvedite u centralu.”
Četvero tinejdžera međusobno se pogledalo. “Ovo je takvo sranje, frajeru”, rekao je drugi dječak. Znao je da bi se prema nekim svojim principima trebao protiviti mojim naredbama, ali je htio poći s mojim podređenim. Crni čaj i kruh i papirologija, dosada i fluorescentno svjetlo, sve to nikako nalik na skidanje glomaznoga, teškog madraca natopljenog vodom, u dvorištu, u mraku.
Stepen Shukman i njegov pomoćnik Hamd Hamzinic bili su stigli. Pogledao sam na sat. Shukman me ignorirao. Zahroptao je kad se nadvio nad tijelo. Proglasio je smrt. Iznosio je zapažanja koja je Hamzinic zapisivao.
“Vrijeme?” rekao sam.
“Oko dvanaest”, rekao je Shukman. Pritisnuo je jedan od udova žrtve. Zaljuljala se. Ukočena, onako nestabilna na tlu, smrt ju je vjerojatno zadesila dok je ležala u drugačijem položaju. “Nije ubijena ovdje.” Često sam znao čuti da je dobar u svom poslu, ali nisam vidio nikakav dokaz da je išta doli kompetentan.
“Gotovi?” rekao je jednoj forenzičarki. Ona okine još dvije fotografije iz različitih kutova i kimne. Shukman je uz Hamzinicevu pomoć preokrenuo žrtvu. Činilo se kao da mu se odupire, onako zgrčena i nepomična. Izgledala je apsurdno kad su je okrenuli, kao da netko glumi mrtvog insekta, iskrivljenih udova, ljuljajući se na kičmi.
Zurila je u nas odozdo ispod lepršavih uvojaka. Na licu joj se oglédalo napeto iznenađenje: beskrajno se čudila samoj sebi. Bila je mlada. Imala je mnogo šminke koja se razmazala preko razbijenog lica. Bilo je nemoguće ocijeniti kako je izgledala, kakvo bi lice vidjeli ljudi koji su je poznavali kad bi začuli njezino ime. Kasnije ćemo, kad mrtvačka ukočenost popusti, možda biti pametniji. Prednji dio tijela bio je poprskan krvlju tamnom poput zemlje. Brzi bljeskovi fotoaparata.
“O, zdravo, uzroče smrti”, Shukman se obratio ranama na njezinim prsima.
Na lijevom obrazu, u zavoju ispod čeljusti, dugačka crvena brazgotina. Zarezali su je preko polovine lica.
Rana je nekoliko centimetara bila glatka, prateći meso precizno poput poteza kistom. Tamo gdje je zakretala niz čeljust, pod bradu, bila je ružno nazubljena te je ili završavala ili počinjala dubokom rupom izdubljenom u mekom tkivu iza kosti. Slijepo me promatrala.
“Okinite i nekoliko bez bljeska”, rekao sam.

Tags:

1 2 3 4