Grad i Grad
“Dva ili tri u moje vrijeme. Oko droge. Doduše, većinom ne dođe do toga: bande se međusobno uspijevaju mudro kažnjavati, a da si pritom ne navuku JEZ na vrat.”
“Netko je onda zajebao.”
“Da. Ili ga nije briga.”
“Dobro”, rekao sam. “Želim da se prebaciš na ovo. Na čemu trenutno radiš?”
“Ničemu što ne može pričekati.”
“Želim da se nakratko premjestiš. Imaš li ovdje još uvijek kakve kontakte?” Stisnula je usne. “Pronađi ih ako možeš; ako ne, porazgovaraj s nekim od lokalnih tipova, saznaj tko su im doušnici. Želim te na terenu. Naćuli uši, obiđi naselje – kako se ovo mjesto uopće zove?”
“Pocost Village.” Nasmijala se neveselo; podigao sam obrvu.
“Potrebno je selo”, rekao sam. “Vidi što možeš iskopati.”
“Mojem komesaru se to neće svidjeti.”
“Ja ću to s njim riješiti. Bashazin, zar ne?”
“Sve ćeš srediti? Znači li to da sam promovirana?”
“Nećemo to još nikako nazvati. Trenutno želim samo da se usredotočiš na ovo. I sve prijavljuj direktno meni.” Dao sam joj brojeve mobitela i ureda. “Kasnije mi možeš pokazati znamenitosti Kordvenne. A…” Nabrzaka sam pogledao Naustina, a ona je to primijetila. “Samo pripazi na stvari.”
“On je vjerojatno u pravu. Vjerojatno se radi o psini arogantnog sadista, šefe.”
“Vjerojatno. Saznajmo zašto je kosu održavala tako čistom.”
Postoji nešto što se zove bodovna lista instinkta. Svi smo znali da je komesar Kerevan za vrijeme rada na terenu riješio nekoliko slučajeva slijedeći tragove koji logički nisu imali smisla; tako i da glavni inspektor Marcoberg nije imao takve sreće te da je njegova zavidna karijera zapravo bila rezultat napornog rada. Neobjašnjive sitne spoznaje koje nismo mogli objasniti nikad nismo nazivali “slutnjama” iz straha da ne privučemo pažnju svemira. Ali su se događale, i bili bi svjesni jedne koja se ostvarila u vašoj blizini kada biste ugledali kako detektiv ili detektivka ljube prste i dodiruju prsa tamo gdje, teoretski, visi ogrlica Warshe, sveca zaštitnika neobjašnjivih nadahnuća.
Policajci Shushkil i Briamiv iznenadili su se, zatim ogradili, a naposljetku ozlovoljili kad sam ih pitao zašto su pomaknuli madrac. Prijavio sam ih. Da su se ispričali, bio bih im progledao im kroz prste. Tužno je koliko često pronalazimo otiske policijskih čizama u tragovima krvi, razmazane i uništene otiske prstiju, zagađene ili izgubljene uzorke.
Omanja skupina novinara okupila se na krajevima prostranog zemljišta. Petrus kakoliveć, Valdir Mohli, mlađi tip po imenu Rackhaus i nekolicina drugih.
“Inspektore!”
“Inspektore Borlú!”
Čak i: “Tyadore!”
Većina novinara uvijek je bila ljubazna te je uvažavala moje prijedloge o čemu da ne pišu. U posljednjih nekoliko godina stasale su nove, opscenije i nametljivije novinske kuće koje su inspirirali, a u nekim slučajevima njima i upravljali vlasnici iz Velike Britanije ili Sjeverne Amerike. To je bilo neizbježno, a istini za volju, naše ugledne medijske kuće postale su dosadne. Nije toliko zabrinjavajuće to što su naginjali senzacionalizmu, čak ni iritantno ponašanje mladih pisaca novog tiska, koliko njihova sklonost da poslušno prate šprancu napisanu prije nego što su se uopće rodili. Na primjer, Rackhaus, koji je pisao za tjednik Rejal! Kad me gnjavio zbog informacija koje je znao da mu neću dati, kad je pokušavao podmititi mlađe policajce, što je ponekad i uspijevao, sigurno nije morao svaki put reći: “Javnost ima pravo znati!”
Kad je prvi put to rekao, nisam ga čak ni razumio. Riječ “pravo” na besźkom je dovoljno dvosmislena da izmakne svom kategoričnom značenju. Morao sam je u sebi prevesti na engleski, koji razmjerno dobro znam, kako bih shvatio što znači. Njegova predanost klišejima nadilazila je njegovu potrebu za komunikacijom. Vjerojatno neće biti zadovoljan dok ja ne zarežim i nazovem ga lešinarom ili vampirom.
“Već znate što ću vam reći”, rekao sam im. Razdvajala nas je rastegnuta policijska vrpca. “Danas poslijepodne se u centrali JEZ-a održava konferencija za novinare.”
“Kada?” Fotografirali su me.
“Bit ćeš obaviješten, Petruse.”
Rackhaus je rekao nešto što sam ignorirao. Kad sam se okrenuo, pogled mi je preko ruba naselja sezao između prljavih ciglenih zgrada do kraja GunterStrásza. Smeće je letjelo na vjetru. Moglo je biti bilo gdje. Neka starica se klateći udaljavala od mene. Okrenula je glavu i pogledala me. Njezine su mi kretnje zapele za oko i pogledi su nam se susreli. Pitao sam se želi li mi nešto reći. Tim sam letimičnim pogledom obuhvatio njezinu odjeću, način hoda, držanje i pogled.
Naglo se prenuvši, shvatio sam da se ona uopće ne nalazi u GunterStrászu, i da je nisam trebao vidjeti.
Trznuo sam se i odmah odvratio pogled, a ona je jednakom brzinom učinila isto. Podigao sam glavu prema letjelici koja je slijetala. Kad sam nakon nekoliko sekundi ponovno oborio glavu, ne primjećujući staricu kako se teškim korakom udaljava, umjesto u nju, u toj sam se stranoj ulici pomno zagledao u pročelja obližnjeg lokalnog GunterStrásza, tog otužnog okruga.