Ukleti grad
Arkadij i Boris Strugacki: UKLETI GRAD
Ulomak iz romana | 1. poglavlje
Kante su bile hrđave, zgnječene, otrgnutih poklopaca. Pod poklopcima stršali su komadi novina, virila je obješena krumpirova kora. Izgledalo je to kao čeljust neuredna pelikana koji jede sve po redu. Naoko su izgledale toliko teške, kao da ih je nemoguće podići, ali zapravo se, zajedno s Wangom, bez poteškoća moglo jednim zamahom podići takvu kantu prema pruženim Donaldovim rukama i učvrstiti je za kraj spuštene strane kamiona.
Trebalo je samo čuvati prste. Poslije toga moglo se popraviti rukavice i malo udahnuti kroz nos dok Donald izvrće kantu, postavljajući je negdje duboko u stražnjem dijelu kamiona.
Iza rastvorenih vrata zapahnula je vlažna noćna hladnoća; pod stropom dvorišnog prolaza njihala se na kabelu obraslom prljavštinom gola žuta lampica. U njezinu je svjetlu Wangovo lice bilo kao u čovjeka izmučena žuticom, a Donaldovo lice nije se vidjelo u sjeni široka oboda njegova kaubojskog šešira. Sivi oguljeni zidovi, izbrazdani vodoravnim linijama; tamne rese prašnjave paučine pod stropovima; lascivni prikazi žena u prirodnoj veličini; a pokraj vrata u portirnicu ― hrpa nabacanih praznih boca i staklenki koje je Wang sakupljao, uredno sortirao i odnosio na reciklažu…
Kad je preostala još posljednja kanta, Wang je uzeo lopaticu i metlu te krenuo skupljati smeće koje je ostalo na asfaltu.
– Ma prestanite čeprkati, Wang – razdraženo je izgovorio Donald. – Svaki put čeprkate. A čišće i tako neće biti.
– Domar treba biti taj koji mete – svisoka je primijetio Andrej, kružeći šakom desne ruke i osluškujući svoje osjećaje: učinilo mu se da je malo istegnuo tetivu.
– Pa svejedno će oni opet natrpati – rekao je Donald s mržnjom. – Nećemo se ni okrenuti, a već će natrpati i više nego prije.
Wang je isuo smeće u posljednju kantu, pritisnuo ga lopaticom i zalupio poklopac.
– Može – rekao je, promatrajući dvorišni prolaz. U dvorišnom je prolazu sad bilo čisto.
Wang je pogledao Andreja i osmjehnuo se. Zatim je podignuo lice prema Donaldu i progovorio:
– Ja sam vas samo htio podsjetiti…
– Hajde, hajde! – nestrpljivo je uzviknuo Donald.
Jedan-dva. Andrej i Wang lopatom su podigli kantu. Tri-četiri. Donald je uhvatio kantu, dreknuo, jauknuo, ali nije izdržao. Kanta se izokrenula i postrance udarila o asfalt. Sadržaj je izletio kao iz puške na desetak metara. Kanta se gromoglasno otkotrljala u dvorište, prazneći se putem. Gluha jeka spiralno je odletjela prema crnom nebu među zidovima.
– Majku vam vašu božju i sve sveto – rekao je Andrej, jedva uspjevši odskočiti. – Imate dvije lijeve…!
– Samo sam vas htio podsjetiti – ponizno je progovorio Wang – da je na ovoj kanti odlomljena ručica.
Uzeo je metlu i lopaticu te se uhvatio posla, a Donald je čučnuo na kraju tovarnog prostora kamiona i opustio ruke među koljenima.
– Prokleti… – promrmljao je muklo. – Prokleta podlost.
S njim očito nešto posljednjih dana nije bilo u redu, a noćas osobito. Zato mu Andrej nije stao govoriti što misli o profesorima i o njihovoj sposobnosti da se bave pravim poslom. Otišao je po kantu, a onda je, vrativši se do kamiona, skinuo rukavice i izvadio cigarete. Iz prazne kante neizdrživo je smrdjelo, i on je žurno zapalio cigaretu i tek je poslije toga ponudio Donaldu. Donald je šutke odmahnuo glavom. Trebalo je podići raspoloženje. Andrej je bacio goruću šibicu u kantu i rekao:
– Jednom davno živjela u jednom gradiću dva sakupljača otpada – otac i sin. Kanalizacije tamo nije bilo, nego naprosto jame s tim stvarima. I oni su te stvari vadili kantom i lijevali u svoju bačvu, pri čemu se otac, kao iskusniji specijalist, spuštao u jamu, a sin mu je odozgo dodavao kantu. I tako jednom sin tu kantu nije pridržao i srušio ju je nazad na ćaću. No ćaća je otrpio, pogledao ga odozdo prema gore i rekao mu s gorčinom: “Strašilo za ptice si” – kaže – “poljsko, bedak! Nemaš nikakvog pojma. Tako ćeš cijeli život besposličariti na vrhu.”
Očekivao je da će se Donald barem nasmiješiti. Donald je inače bio vesela, druželjubiva osoba, nikad nije klonuo duhom. Bilo je u njemu nešto od studenta-frontaša. Ipak, sada je Donald samo zakašljao i muklo rekao: – Ne možeš sve jame iščistiti. – A Wang, koji se pritom motao oko kante, reagirao je sasvim čudno. Odjednom je sa zanimanjem priupitao:
– A pošto vam je?
Tags: fictionkritikanagradaromanrusijasfspekulativna fikcijaStrugackisuvremena književnostUkleti gradulomakzfznanstvena fantastika