Ukleti grad
On se sklonio, propuštajući je. Kad je prošla, osjetio je jak miris parfema i još neke kozmetike. I samo je gledao za njom dok je išla po žuto osvijetljenom krugu, suknja joj je bila sasvim kratka, malo duža od pulovera, a noge su joj bile gole, bijele, i Andreju se učinilo da svijetle kad je izašla ispod luka u dvorišni mrak, i u tom se mraku vidio samo njezin bijeli pulover i blještavo bijele noge.
Onda su zacviljela, zaškripila i bučno zalupila vrata i tada je Andrej makinalno izvadio cigarete i zapušio, zamišljajući kako te nježne bijele noge stupaju po stubištu, stepenica za stepenicom… glatki listovi, jamice pod koljenima, da se izbezumiš. Kako se ona penje sve više i više, kat po kat, i staje pred vratima osamnaestog stana… k-kvragu, trebalo je barem posteljinu promijeniti, već tri tjedna je nisam mijenjao, plahta je postala siva, kao obojak… A kakvo joj je lice? Ajme, pa uopće se ne sjećam kakvo joj je lice. Samo sam noge upamtio.
Odjednom je postao svjestan da svi šute, čak i oženjeni Wang, i istog trena progovorio je Kensi:
– Očev bratić, pukovnik Maki, bio je pobočnik gospodina Osime i dvije je godine odležao u Berlinu. Zatim su ga imenovali načelnikom našega vojnog atašea u Čehoslovačkoj, i on je bio prisutan pri ulasku Nijemaca u Prag…
Wang je kimnuo Andreju, lopatom su podigli kantu i uspješno je premjestili u stražnji dio kamiona.
– … Onda je – nastavio je Kensi bez žurbe, paleći cigaretu – on malo ratovao u Kini, čini mi se, negdje na jugu, u kantonskom smjeru. Onda je zapovijedao divizijom koja se iskrcala na Filipinima i organizirao “marš smrti” pet tisuća američkih vojnika – oprostite mi, Donalde… Onda su ga poslali u Mandžuriju i imenovali načelnikom Sahalinskog utvrđenog okruga gdje je on, između ostalog, u cilju očuvanja tajnosti potjerao u rudnik i raznio osam tisuća kineskih radnika… oprosti mi, Wang… Onda je dospio Rusima u zatočeništvo i oni su, umjesto da ga objese ili, što je zapravo isto, predaju Kini, samo sklonili na desetak godina u konclogor…
Dok je Kensi sve ovo pričao, Andrej se uspio spustiti u tovarni prostor, pomoći tamo Donaldu posložiti kante, podići i učvrstiti stražnju stranu kamiona, ponovno skočiti na zemlju, ponuditi Donaldu cigaretu, i sad su oni utroje stajali pred Kensijem i slušali ga. Donald Cooper, dugačak, pogrbljen, u izblijedjelu kombinezonu, dugačko lice s borama pokraj usta, oštra brada, obrasla rijetkom sijedom čekinjom; i Wang, širok, zdepast, gotovo bez vrata, u ostarjeloj, uredno pokrpanoj zimskoj jakni, široko tamnosmeđe lice, prćast nosić, dobrohotan osmijeh, tamne oči u udubini otečenih kapaka; i Andreja je odjednom prožeo ushit pri pomisli da su se svi ti ljudi iz različitih zemalja i čak različitih vremena okupili ovdje zajedno i rade jedan jako potreban posao, svaki u svojoj službi.
– … Sad je on već star čovjek – završio je Kensi. – I on tvrdi da su najbolje žene koje je on ikad znao – Ruskinje. Emigrantice u Harbinu.
Zašutio je, bacio opušak i brižljivo ga zdrobio potplatom ulaštene cipele. Andrej je rekao:
– Ma kakva je to Ruskinja? Selma, i još Nagel.
– Da, ona je Šveđanka – rekao je Kensi. – Ali nema veze. Asociralo me na tu priču.
– U redu, idemo – rekao je Donald i popeo se u kabinu.
– Slušaj, Kensi – rekao je Andrej, hvatajući se za vrata. – A što si ti prije radio?
– Bio sam kontrolor u ljevaonici, a prije toga ministar komunalnog…
– Ma ne, ne ovdje, nego tamo…
– A-a, tamo? Tamo sam bio književni urednik časopisa Hayakawa.
Donald je pokrenuo motor i stari se traktor zatresao i zazveckao ispuštajući guste oblake tamnoplavog dima.
– Ne radi vam desno pozicijsko svjetlo! – viknuo je Kensi.
– Oduvijek nam ne radi – odvratio je Andrej.
– Onda ga popravite! Ako to još jednom vidim, pišem kaznu!
– Vas su objesili nama za vrat…
– Što? Ne čujem!
– Lopove, kažem, lovi, a ne šofere! – povikao je Andrej, trudeći se nadjačati zveckanje i brujanje. – Što će ti naše pozicijsko svjetlo! I kad će već otjerati sve vas parazite!
– Uskoro! – viknuo je Kensi. – Sad već uskoro – neće proći ni sto godina!