Posted in Ulomci

Ukleti grad

17. kolovoza 2022.

· by
by

– Što – pošto? – nije razumio Andrej.
– Govno. Skupo je?
Andrej se nesigurno zahihotao.
– Pa kako da ti kažem… Ovisi čije…
– Zar su kod vas cijene različite? – začudio se Wang. – Kod nas su iste. A čije je kod vas najskuplje?
– Profesorsko – smjesta je rekao Andrej. Jednostavno se nije mogao suzdržati.
– A! – Wang je isipao u kantu sljedeću lopatu i kimnuo. – Jasno. Ali kod nas u selu nije bilo profesora, zato je i cijena bila ista – pet juana za kantu. Tako je u Sečuanu. A u Jiangxiju su se, na primjer, cijene penjale do sedam ili čak osam juana.
Andrej je napokon shvatio. Najednom mu je došlo da upita je li istina da se Kinez koji je došao u goste na ručak mora potom olakšati u vrtu domaćina; ipak, pitati to bilo bi, naravno, nezgodno.
– A kako je kod vas sada, ne znam – nastavljao je Wang. – U posljednje vrijeme nisam živio na selu… A zašto profesorsko kod vas vrijedi više?
– To sam se ja našalio – rekao je Andrej postiđeno. – Kod nas tom stvari uopće ne trguju.
– Trguju – rekao je Donald. – Vi čak to ne znate, Andrej.
– A vi čak to znate – zarežao je Andrej.
Još prije mjesec dana on bi se bio upleo u oštru svađu s Donaldom. Užasno ga je razdraživalo to što Amerikanac neprestano priča o Rusiji takve stvari o kojima on, Andrej, nema blagog pojma. Andrej je bio tada potpuno siguran da mu Donald jednostavno stavlja nož pod vrat ili ponavlja Hearstovo zlobno baljezganje. “Ma gonite se vi s vašim hearstovskim shemama!” odmahivao je on. Ali onda se pojavio ovaj klipan Izja Kacman i Andrej se prestao svađati, samo bi mu prkosno odgovarao. Vrag će ih znati odakle im to sve. I svoju je nemoć objašnjavao tom okolnošću da je on došao ovamo iz pedeset prve godine, a ova dvojica iz šezdeset sedme.
– Sretan ste vi čovjek – rekao je odjednom Donald, ustao i pošao prema kantama kraj kabine.
Andrej je slegnuo ramenima i, nadajući se izbaviti neugodna okusa izazvanog ovim razgovorom, obukao je rukavice i krenuo grabljati smrdljivo smeće, pomažući Wangu. Zapravo, i ne znam, pomislio je. Zamisli, govno. A što ti znaš o integralima? Ili, recimo, o Hubbleovu zakonu? Malo tko nešto zna…
Wang je gurao u kantu posljednje ostatke smeća kad se na vratima s ulice pojavila skladna figura policajca Kensija Ubukatija.
– Ovamo, molim – rekao je on nekome preko ramena i dvama prstima salutirao Andreju. – Pozdrav, smetlari!
Iz ulične tame u krug žutog svjetla stupila je djevojka i stala pokraj Kensija. Bila je sasvim mlađahna, oko dvadeset godina, ne više, i sasvim malena, jedva do ramena malenom policajcu. Nosila je grub pulover široka ovratnika i usku kratku suknju, na blijedu dječačkom licu upečatljivo su se izdvajale gusto namazane usnice, duga svijetla kosa padala joj je na ramena.
– Ne bojte se – ljubazno se smiješeći rekao joj je Kensi. – Ovo su samo naši smetlari. U trijeznom stanju potpuno bezopasni… Wang – pozvao je. – Ovo je Selma Nagel, nova. Zapovjeđeno je da se useli kod tebe u osamnaestu sobu. Osamnaesta je slobodna?
Wang im je prišao, skidajući u hodu rukavice.
– Slobodna je – rekao je. – Već je odavno slobodna. Dobar dan, Selma Nagel. Ja sam domar, zovem se Wang. Ako vam nešto bude trebalo – evo, ovdje su vrata u portirnicu, dođite ovamo.
– Daj ključ – rekao je Kensi. – Pođimo, a vas ću otpratiti – rekao je djevojci.
– Ne treba – progovorila je ona umorno. – Naći ću sama.
– Kako želite – rekao je Kensi i ponovno salutirao. – Evo vašeg kofera.
Djevojka je uzela kofer od Kensija, a od Wanga ključ, zatresla glavom zamahujući kosom koja joj je pala u oči i upitala:
– Koji ulaz?
– Ravno – rekao je Wang. – Evo ovaj, ispod osvijetljenog prozora. Peti kat. Možda želite jesti? Čaja?
– Ne, ne želim – rekla je djevojka, ponovno zatresla glavom i, kuckajući potpeticama po asfaltu, krenula ravno na Andreja.

Tags:

1 2 3