Veće od života

Dino Buzzati: Veće od života

Ulomak iz romana | I.

U travnju 1972. Ermanno Ismani, četrdesettrogodišnji redovni profesor elektronike na Sveučilištu u X-u, nizak, debeo, veseljak ali plah, primio je pismo Ministarstva obrane u kojem ga mole za razgovor s pukovnikom Giaquintom, šefom Istraživačkog odjela. Poziv je bio hitan.
Ismani nije mogao ni izdaleka naslutiti o čemu je riječ, a državna je vlast oduvijek u njemu izazivala kompleks manje vrijednosti, te se istoga dana požurio do ministarstva.
Nikad nije bio ondje. Ušao je u predvorje smotan kao inače. Odmah mu je prepriječio put stražar u uniformi i upitao ga što treba. On pokaza pismo.
Kao čarolijom, nakon što je stražar bacio pogled na papir, njegovo se ponašanje stubokom promijenilo, jer isprva se bio prilično osorno obratio Ismaniju (koji je onako nemarno odjeven, nespretan, djelovao kao netko s kim se može preko koljena). Sad se ispričao, zamolio Ismanija da pričeka i trkom nestao u obližnjoj prostoriji.
Došao je potporučnik koji je htio vidjeti pismo, pročitao ga je, osmjehnuo se kao da mu je pomalo neugodno i napadno udvorno zamolio Ismanija da pođe za njim.
“Ali što je to tako čudno u tom pismu?” pitao se Ismani, u kojem se probudila radoznalost. “Zašto se, čim ga vide, odnose prema meni kao da sam nekakva krupna riba?” Njemu je djelovalo kao običan službeni dopis.
Strahopoštovanje su pokazivali i drugi časnici, svaki sve viši po činu, u svakom novom uredu kroz koji je Ismani prošao. Imao je čak neugodan dojam da se svim tim časnicima, čim vide pismo, žuri da ga otprave nekom drugom, s većim ovlastima: gotovo kao da je on, Ismani, osoba s kojom treba krajnje obzirno, ali zapravo predstavlja nepriliku, pa čak i opasnost.
Pukovnik Giaquinto očito je uživao izvanredan autoritet, mnogo veći nego što bi se dalo naslutiti iz njegova čina, jer toliko je bilo prepreka i kontrola koje je Ismani morao proći da dođe do njega.
Giaquinto, muškarac od pedesetak godina, u civilu, primio ga je s poštovanjem. Nije bilo nikakve potrebe, rekao je, da se Ismani toliko žuri. Hitnost spomenuta u pismu bila je puka formalnost uobičajena za gotovo sve poslove njegova ureda.
“Da vam ne oduzimam previše vremena, profesore, odmah ću vam objasniti. Ili, bolje rečeno,” na što se zagonetno zasmijuljio, “bolje rečeno predočit ću vam obrise pitanja koje vam ministarstvo kani podastrijeti. O čemu je zapravo riječ ne znam ni ja. Ima područja, vi ćete to, profesore, razumjeti, gdje opreza nikad dovoljno. Štoviše, kad smo već kod toga, skrenut ću vam pozornost na to da bi se od bilo koga drugoga tražilo da se unaprijed obveže na najstrožu tajnost… ali kad ste vi u pitanju, profesore… vaša osobnost… titule… vaš ratni put… ugled…”
“Kamo on to smjera?” upita se Ismani, kojem je bilo sve neugodnije. Reče: “Pukovniče, oprostite, ali ne razumijem.”
Pukovnik ga pogleda pomalo ironično, usta od pisaćeg stola, izvuče iz džepa svežanj ključeva, otvori masivan metalni ormar, izvadi iz njega fascikl, vrati se za stol.
“Eto ga”, reče dok je proučavao papire ispisane na pisaćem stroju. “Jeste li vi, profesore Ismani, spremni služiti domovini?”
“Ja? A kako?” Bojazan da je u pitanju kolosalan nesporazum činila mu se sve utemeljenijom.
“Nismo niti sumnjali, profesore”, reče Giaquinto. “Vaši osjećaji nisu na višim instancama nikakva tajna. Upravo se zato pouzdamo u vas.”

Tags: buzzatiEUPLItalijanagradaromansfsuvremena književnostulomakzfznanstvena fantastika