NOS4A2
Joe Hill: NOS4A2
Ulomak iz romana | Prolog: Sve najbolje (prosinac 2008.)
FCI Englewood, Kolorado
Medicinska sestra Thornton svratila je do odjela za dugotrajno liječenje nešto prije osam uvečer i donijela vrećicu tople krvi za Charlieja Manxa. Bila je na autopilotu, nimalo usredotočena na posao. Napokon je bila odlučila kupiti sinu Josiahu Nintendo DS koji je jako želio te je razmišljala stigne li nakon posla do trgovine igračkama prije nego se zatvori.
Opirala se tom nagonu već tjednima, na filozofskoj osnovi. Nije ju bilo briga što svi njegovi prijatelji imaju DS. Općenito joj se nije sviđalo što djeca posvuda sa sobom nose te ručne igraće konzole. Ellen Thornton nije nimalo odobravala što se dječaci gube u tim osvijetljenim ekranima, što zapostavljaju stvarni svijet zbog neke maštarije u kojoj je zabava važnija od razmišljanja, a kreativnost u ubijanju smatra se umijećem. Maštala je svojedobno o djetetu koje će obožavati knjige i Scrabble i koje će htjeti s njom na duge šetnje kroz snijeg. Kakve fantazije.
Ellen je izdržala najduže što je mogla, a onda je, jučer popodne, vidjela kako Josiah sjedi na svom krevetu i pravi se da je stari novčanik Nintendo DS. Izrezao je sličicu Donkey Konga i ubacio je u prozirnu plastiku za fotke. Pritiskao je zamišljene gumbe i ispuštao zvukove eksplozija, a nju je nešto paralo u srcu dok ga je gledala kako zamišlja da već ima ono što je bio siguran da će dobiti kad svane Veliki Dan. Ellen je bila slobodna imati teorije što je, a što nije zdravo za dječake. Ali Djed Božićnjak se nije morao slagati s njima.
Budući da je bila zaokupljena mislima, nije primijetila da je nešto čudno u vezi s Charliejem Manxom sve dok nije posegnula za stalkom s kojeg je visjela intravenozna vrećica. On je baš u tom trenutku duboko uzdahnuo kao da se dosađuje, a ona je spustila pogled i vidjela da ju promatra i toliko ju je prestrašilo što ima otvorene oči da joj je vrećica s krvlju skoro pala na noge.
Bio je odvratno star, a i općenito odvratan. Njegova je velika ćelava lubanja bila nalik karti tuđinskog mjeseca na kojoj su jetrene pjege i sarkomi boje modrica označavali kontinente. Od svih pacijenata na odjelu za dugotrajno liječenje – iliti Vrtu – nekako je naročito grozan prizor bio baš Charlie Manx, otvorenih očiju, u ovo doba godine. Manx je volio djecu. Deseci su zbog njega nestali tijekom devedesetih. Živio je u kući ispod četvrti Flatirons, u kojoj je s djecom radio što je htio pa ih ubijao i vješao božićne ukrase njima u spomen. Novine su je prozvale Kuća Djeda Nožićnjaka. Ho, ho, ho.
Ellen bi većinom uspijevalo tijekom posla ignorirati majčinski dio svog mozga i ne razmišljati o onom što je Charlie Manx vjerojatno radio dječacima i djevojčicama koji bi ga sreli, dječacima i djevojčicama ne starijim od Josiaha. Ako bi ikako mogla, Ellen ne bi razmišljala o tome što je ijedan njen pacijent nekoć radio. Pacijent na suprotnoj strani prostorije bio je vezao svoju djevojku i njeno dvoje djece, zapalio kuću i prepustio ih požaru. Našli su ga u baru niže niz ulicu, kako pije pivo i gleda bejzbol. Ellen je smatrala da joj razmišljanje o takvim stvarima neće donijeti ništa dobro te se naučila pacijente vidjeti kao produžetke strojeva i intravenoznih vrećica na koje su spojeni: mesnati periferijski uređaji.
Tijekom svog vremena koje je provela radeći u FCI Englewood, bolnici zatvora najvišeg stupnja sigurnosti, nikad nije vidjela da Charlie Manx ima otvorene oči. Radila je već tri godine, a on je sve to vrijeme bio u komi. Od svih njenih pacijenata, on je bio najkrhkiji, tanka koža nategnuta preko kostiju. EKG je tiho zvonio poput usporenog metronoma. Doktor je rekao da mu je moždana aktivnost na razini konzerve. Nitko nikad nije uspio odrediti koliko mu je godina no činio se starijim od Keitha Richardsa. Čak je malo i ličio na njega – na ćelavog Keitha usta punih oštrih i malih smeđih zubi.
Na odjelu su bila još tri pacijenta u komi, ono što je osoblje zvalo “sabozi”. Ako dovoljno dugo vremena provedete okruženi sabozima, naučite da svaki od njih ima vlastite mušice. Don Henry, koji je spalio svoju djevojku i njenu djecu, povremeno bi otišao u “šetnju”. Naravno, ne bi ustao, ali stopalima bi slabašno mahao pod plahtom. Bio je tu tip zvan Leonard Potts koji je već pet godina bio u komi i koji se nikad neće iz nje probuditi – jedan od zatvorenika mu je zabio odvijač kroz lubanju, ravno u mozak. No ponekad bi pročistio grlo i povikao “Znam!” kao da je dijete koje želi odgovoriti na učiteljevo pitanje. Možda je otvaranje očiju bilo Manxova mušica koju ona samo do sad nije vidjela.
“Bok, gospon Man”, rekla je Ellen automatski. “Kako smo danas?”
Nasmiješila se bez želje za tim pa oklijevala s vrećicom krvi tjelesne temperature u rukama. Nije očekivala da će joj odvratiti, ali smatrala je pristojnim pružiti mu trenutak da se sabere iako nije imao što sabrati. Kad on nije odvratio, posegnula je sklopiti mu oči.
Zgrabio ju je za zapešće. Vrisnula je – nije si mogla pomoći – i ispustila vrećicu. Pala je na pod i rasprsnula se u grimiznu bujicu, vrelinom joj natopivši stopala.
“Bljak!” povikala je. “Fuj! Fuj! O bože!”
Vonjalo je na rastaljeno željezo.