Put do zvijezda

Mary Robinette Kowal: PUT DO ZVIJEZDA

Ulomak iz romana | JEDAN

PREDSJEDNIK DEWEY ČESTITA NACA-i NA LANSIRANJU SATELITA
3. ožujka 1952.(AP) – Nacionalno savjetodavno vijeće za aeronautiku uspješno je u orbitu poslalo treći satelit, ovog puta opremljen odašiljačem radio-signala do Zemlje i uređajem za mjerenje radijacije u svemiru. Predsjednik poriče bilo kakvu vojnu namjenu satelita i kaže da mu je misija isključivo znanstveno-istraživačka.

Sjećate li se gdje ste bili kad je udario Meteor? Nikad nisam razumjela zašto ljudi to pitaju, kad naravno da se svi sjećamo. Ja sam bila u planinama s Nathanielom. Naslijedio je kolibu od oca i znali smo tamo otići gledati zvijezde. Pritom mislim: seksati se. Ma, nemojte se pretvarati da ste šokirani. Nathaniel i ja bili smo zdravi, mladi bračni par pa je tako većina zvijezda koje sam vidjela bila naslikana na unutrašnjoj strani mojih kapaka.
Da sam znala koliko će dugo zvijezde biti skrivene, provela bih puno više vremena vani s teleskopom.

Ležali smo u krevetu među zgužvanom posteljinom. Jutarnja se svjetlost nazirala kroz srebrni snježni pokrivač nimalo ne zagrijavajući sobu. Bili smo budni satima, ali još nismo izišli iz kreveta, iz očitih razloga. Nathanielova me noga obavijala dok se on stiskao uz mene i prstom klizio niz moju ključnu kost, uz glazbu koja je dopirala iz tranzistora na baterije.
Istegnula sam se dok me milovao i potapšala ga po ramenu. “Tako, dakle… moj vlastiti Sixty Minute Man. “
Nasmijao se i njegov me dah poškakljao po vratu. “Znači li to da ću dobiti dodatnih petnaest minuta ljubljenja?”
“Ako zapališ vatru.”
“Mislio sam da već jesam.” No okrenuo se na lakat i ustao iz kreveta.
Bili smo na zasluženom odmoru nakon dugotrajne pripreme za lansiranje satelita Nacionalnog savjetodavnog vijeća za aeronautiku. Da i ja nisam radila izračune u NACA-i, ne bih Nathaniela vidjela budnog puna dva mjeseca.
Pokrila sam se i okrenula na bok da ga mogu gledati. Bio je vitak i samo zbog boravka u vojsci tijekom Drugoga svjetskog rata nije bio mršav. Uživala sam gledajući kako mu se mišići igraju pod kožom dok je izvlačio drva iz hrpe pod panoramskim prozorom. Snježna mu je pozadina naglašavala figuru, a njezino srebrno svjetlo hvatalo mu se za pramenove kose.
A onda je svijet iza stakla zabljesnuo.
Tko god je bio unutar osamsto kilometara od Washingtona 3. ožujka 1952. u 9:53 i gledao u prozor, jako se dobro sjeća tog bljeska. Nakratko crven, a onda toliko nasilno bijel da je izbrisao čak i sjene. Nathaniel se uspravio, još uvijek držeći cjepanicu.
“Elma! Pokrij oči!”
Jesam. To svjetlo… Mora da je atomska bomba. Od samog početka Rusi nisu bili presretni s predsjednikom Deweyjem. Bože! Središte udara moralo je biti u glavnom gradu. Koliko mu treba da stigne do nas? Oboje smo na Sveučilištu Trinity testirali atomske bombe, ali svi su mi brojevi isparili iz glave. Washington je bio dovoljno daleko da izbjegnemo toplinski udar, ali taj bi čin značio početak rata kojeg smo se svi užasavali.
Dok sam tako sjedila čvrsto zatvorenih očiju, svjetlost se povukla.
Ništa se nije dogodilo. Glazba je na radiju nastavila svirati. Ako je radio svirao, znači da se nije radilo o elektromagnetskom pulsu. Otvorila sam oči. “Dobro.” Pokazala sam palcem prema radiju. “Očito nije atomska bomba.”
Nathaniel se bio odmaknuo od prozora, ali još je uvijek držao cjepanicu. Okrenuo ju je u naručju i pogledao van. “Nije se čuo nikakav zvuk. Kol’ko je prošlo?”
Radio je još uvijek svirao Sixty Minute Man. Što je bila ta svjetlost? “Nisam brojala. Možda malo više od minute?” Zadrhtala sam izračunavajući u glavi brzinu zvuka, a sekunde su prolazile. “Tristo četrdeset metara u sekundi. Dakle, središte je barem trideset kilometara daleko?”
Nathaniel je zastao uzimajući džemper, i sekunde su nastavile prolaziti. Četrdeset kilometara. Pedeset. Šezdeset. “To… to je morala biti velika eksplozija da je tako obasjala nebo.”
Polako udahnuvši, zatresla sam glavom, više iz želje da to ne bude istina nego iz sigurnosti u ono što govorim. “To nije bila atomska bomba.”
“Imaš neku drugu teoriju?” Navukao je džemper koji mu je kosu pretvorio u naelektrizirani plast sijena.
Glazba se promijenila u Some Enchanted Evening . Ustala sam iz kreveta i zgrabila grudnjak i hlače koje sam dan prije skinula. Vani je snijeg lepršao pred prozorom. “Pa… nisu prekinuli prijenos tako da je sigurno nešto nebitno, ili barem lokalizirano. Možda neka od tvornica municije.”
“Možda meteor.”
“A-ha!” Ta je ideja imala smisla i objasnila bi zašto prijenos na radiju nije prekinut. Lokalizirano. Čujno sam odahnula. “Mogli smo biti direktno pod njegovom putanjom. To bi objasnilo zašto nije bilo eksplozije, ako smo vidjeli samo njegovo sagorijevanje. Samo bijes i svjetlo, ništa više.”

Tags: calculatingdama astronautfictionhugokowalkritikalady astronautlocusmary robinette kowalnagradaNebularomansfsirius bspekulativna fikcijastarssuvremena književnostulomakzfznanstvena fantastika